Žene u izlogu

Feljton Film i društvo – Kako se promijenio položaj ženskih likova u suvremenom hrvatskom filmu i pridonosi li hrvatski film poticanju razvoja svijesti o ravnopravnosti spolova (1): Blagajnica hoće ići na more, Fine mrtve djevojke, tri kratka filma iz ciklusa 6/6, Majka asfalta, Ćaća, red. Dalibor Matanić; Šuti, red. Lukas Nola; Zagreb Cappuccino, red. Vanja Sviličić; Happy Endings, red. Darko Šuvak; Ti mene nosiš, red. Ivona Juka

  • Blagajnica hoće ići na more, red. Dalibor Matanić, 2000.

    Položaj ženskih likova u hrvatskom filmu i njegov prinos poticanju razvoja svijesti o ravnopravnosti spolova tijekom posljednja četvrt stoljeća s jedne se strane mijenjaju ovisno o mijenama sveukupnih društvenih, kulturoloških i inih u totalu političkih okolnosti, od promjena još uvijek žive patrijarhalne svijesti te s tim povezanim trajno potrebnim afirmiranjem feminističkih ideja i vrijednosti, preko intenziteta društvenog utjecaja crkve i s njom povezanih civilnih udruga, do u određenim razdobljima naglašeno konzervativnih ili pak izrazitije liberalnih dominantnih socio-političkih trendova i odnosa, pri čemu se ponekad čini da ponovo treba voditi već naizgled dobivene bitke. S druge strane, tretman ženskih likova u domaćem filmu razumljivo ovisi o senzibilitetima, afinitetima i tematskim preokupacijama samih autora, o njihovom svjetonazorima, stilskim i opće izvedbenim poetikama, svijesti o potrebi a gdjekad i nužnosti bavljenja određenim temama, pravovremenom izboru aktualnih tema i motiva te dakako o zrelosti i sposobnosti da na odgovarajuće načine artikuliraju svoje stavove i razmišljanja, bez obzira na stupnjeve njihove osviještenosti i možebitne angažiranosti.

    U skladu sa svime navedenim, sasvim je logično da prilično oscilira kakvoća hrvatskih filmova s izrazitije ženskim pričama i eventualnim zagovorom feminizma, odnosno djela koja tematizirajući položaje i uloge žena u današnjem društvu staju na stranu afirmacije rodne i spolne ravnopravnosti te ukazuju na neprihvatljive pojave poput obiteljskog nasilja, nasilja nad ženama, kriminalom obilježene organizirane prostitucije, rodne i spolne diskriminacije, gaženja i (pokušaja) ukidanja manjinskih seksualnih prava i sloboda te s tim čvrsto povezanom manje ili više izraženom opresijom od strane nekih društvenih skupina ili šire društvene zajednice nad takvim manjinskim skupinama.
    Mezanin, red. Dalibor MatanićMezanin, red. Dalibor Matanić
    Među filmašima koji se ustrajno, bez obzira na žanrovske prefikse svojih ostvarenja, bave kompleksnim uvjetno rečeno ženskim temama, koji profiliraju snažne ženske likove i tematiziraju njihove intimnim, obiteljskim i šire društvenim okvirima uvjetovane i određene drame, izdvaja se ime Dalibora Matanića, za ovdašnje prilike vrlo plodnog filmaša kojemu je upravo kreiranje jakih ženskih likova i njihovih mikro (a u širem kontekstu i makro) svjetova možda i najvažnije i najintrigantnije obilježje autorskog rukopisa. Još od svog dugometražnog prvijenca Blagajnica hoće ići na more (2000) Matanić je posvećen ranjivim ali čvrstim, odlučnim ali punim dvojbi, postojanim ali lomnim, energičnim ali krhkim, realno običnim a ipak na neki način osobitim ženskim likovima i njihovim storijama, koje gdjekad kreira s humornim, ponekad s melodramskim a kadikad i s tragičnim predznacima, pri čemu filmovi u predominantnom broju slučajeva, svejedno radilo se o naslovima kratkog ili dugog metra, imponiraju uglavnom zrelim, osmišljenim i zaokruženim autorskim vizijama. U spomenutom filmu Blagajnica hoće ići na more Matanić tako nedovoljno slojevito i nerijetko s osloncem na stereotipe (Hercegovka Jadranka, pa i naglašeno plaha i dobrodušna protagonistica Barica) profilira važnije ženske likove, koji povremeno otklizavaju i u karikaturu, a cjelina i zbog toga te zbog svojevrsne idejne isključivosti značenjske šabloniziranosti pati od karikiranosti, što sve biva nadoknađeno svježim i energičnim redateljskim pristupom, spretnim spajanjem elementima groteske prožetih komedija situacije i karaktera s melodramski intoniranom socijalnom dramom te raspoloženim glumačkim interpretacijama.
    Fine mrtve djevojke, red. Dalibor Matanić, 2002.
    Korak dalje ne samo u postuliranju intrigantnih makar ne i dovoljno elaboriranih ženskih likova i njihove priče, nego i u pogađanju prave teme u pravo vrijeme – ljubav dviju djevojaka u mikro, a posredno i makro društvenom okruženju – Matanić radi u Finim mrtvim djevojkama (2002), djelu u kojem je osim redateljske vještine demonstrirao i sjajno smještanje feministički intonirane storije u socijalni kontekst u kojem je realistična osnova sa svim detaljima tada aktualnog prezenta nadograđena metaforikom i efektnom metatekstualnošću. I u kratkom filmu Suša (2002), kao i u preostala dva zasad realizirana od predviđenog šestodijelnog ciklusa 6/6 posvećenog ženama iz raznih dijelova Hrvatske i njihovim intimama, a koje bi sve trebala tumačiti u njegovim projektima uvijek prilično uvjerljiva Leona Paraminski, Matanić kreira vrlo ugođajne i elegične storije o u posebnim trenucima uhvaćenim mladim djevojkama u različitim intimnim i životnim okolnostima. Te okolnosti dosad podrazumijevaju samoću i okrenutost vlastitoj nutrini, a variraju od cure s otoka koja jedina može hodati i koja pokušavajući zadržati privid normalnosti krije određene tajne (Suša), preko studentice koja jednog dana na obali Vuke u snolikom, nadrealnom i metafizičkom ključu spoznaje tragične dimenzije Domovinskog rata i posljedice koje je on ostavio na Vukovar (Tulum, 2009), do urbane priče o utjecaju majke izloženoj i pronalaženju posla željnoj djevojci suočenoj s nemilosrdnim pravilima korporacijskog društva i urbane džungle u kojoj će na najgrublji mogući način biti svedena na ulogu seksualnog objekta (Mezanin, 2011). U sva tri kratkiša Matanić vrlo spretno, i sugestivnim korištenjem prirodnih zvukova i šumova, stvara kompleksne ženske likove te sugerira njihove bogate i turbulentne unutarnje svjetove.
    100 minuta Slave, red. Dalibor Matanić
    I protagonistica biografske art-drame 100 minuta Slave (2014) snažna je i kompleksna ženska osoba, gluhonijema slikarica Slava Raškaj, baš kao što je i drugi najvažniji lik u adaptaciji dijela zbirke priča Kino Lika Damira Karakaša djevojka Olga, introvertirana i pretila osoba frustrirana usamljenošću i neostvarenom željom za muškim dodirom, a antijunakinja psihološke egzistencijalne drame Majka asfalta (2010) emotivna Mare koja suočena sa suprugovom hladnoćom, distanciranošću i naposljetku agresivnošću te gubitkom posla, hrabro pred Božić odabire napuštanje obiteljskog doma s djetetom i povlačenje po snježnim zagrebačkim ulicama. Štoviše, u Majci asfalta su i Mare i njezina najbolja prijateljica Višnja kao najvažniji ženski likovi izloženi nasilju svojih supruga, no dok samosvjesnija i odlučnija Mare to ne želi podnositi, Višnja muža opravdava različitim izgovorima. Premda je riječ o donekle tezičnom djelu bez ijednog pozitivnog muškog lika, jer i naizgled simpatični i susretljivi noćni čuvar shopping centra Milan također krije prirodu patološki asocijalnog i agresivnog tipa, pohvalno je Matanićevo bezrezervno stajanje na stranu žena, kojima i u slučaju njihova ponižavanja (iznimka je Olga iz Kina Lika (2009) kojoj priušćuje i valjanje u blatu sa svinjom) ostavlja mogućnost koliko-toliko dostojanstvenog izlaza.
    Ćaća, red. Dalibor Matanić, 2011.
    Dvije izgledom i stilom odijevanja vrlo slične sestre (što ostavlja i mogućnost interpretacije da je riječ o jednom ali podvojenom tj. shizofrenom liku) protagonistice su psihološke triler-drame s elementima horora Ćaća (2011), u kojoj scenarist i redatelj ponovo raščlanjuje patologiju ekstremno disfunkcionalne obitelji, one iz ličke zabiti u kojoj spomenute sestre u sukobu s ocem pokušavaju razriješiti sugerirane i naslućivane ogromne traume iz djetinjstva. U opisanom kontekstu dosadašnjeg Matanićeva autorskog rukopisa izdvaja se slaba romantična komedija Majstori (2013), neuspio križanac menzelovske češke komedije, talijanske komedije šezdesetih, felinijevske groteske i komedije apsurda s temeljnim kombiniranjem komedije situacije i karaktera, u kojoj razočarava plošan, stereotipan i neuvjerljiv lik središnje protagonistice Keke, koja je potpuno u neskladu s dotadašnjim autorovim ženskim likovima, za što je možda i glavni krivac odabrani žanr populističke komedije. Napokon, dosadašnje bavljenje snažnim ženama Matanić je zaključio recentnim Zvizdanom (2015), storijom o trima mladim Srpkinjama koje sve odlično tumači Tihana Lazović, a koje se na različite načine nose s dominantno emotivnim, ali i egzistencijalnim problemima uvjetovanima hrvatskom stvarnošću u posljednjih 25 godina.

    Manje ili više intrigantni ženski likovi različitih generacija i njihove priče posljednjih su godina sve zastupljenije u hrvatskom filmu, a obrade izabranih tema ovise o autorskim interesima, pristupima i senzibilitetima. Ovdje nije riječ samo o filmovima Hitac (2013) Roberta Orhela i Fleke (2011) Alda Tardozzija o kojima opširnije piše kolega Čegir, nego i o Ostojićevu Haliminu putu (2012), psihološkoj socijalnoj drami Šuti (2013) Lukasa Nole (autora koji od prvijenca Dok nitko ne gleda (1993) preko filmova Rusko meso (1997), Nebo sateliti (2000) i Sami (2001), do Pravog čuda (2007) kreira zanimljive, osebujne i često efektno pomaknute protagonistice), crnohumornoj romantičnoj drami Vjerujem u anđele (2009) Nikše Sviličića te recentnim naslovima Zagreb Cappuccino (2014) Vanje Sviličić, Happy Endings (2014) Darka Šuvaka i Ti mene nosiš (2015) Ivone Juke. Dok se Ostojić u Haliminu putu (vrlo uspjelo) i Nikša Sviličić u Vjerujem u anđele poigravaju motivima tradicionalnih uloga i položaja žena u dominantno patrijarhalnim zajednicama bosanske provincije i otočkog malog mista, pri čemu su snažni, identitetski i karakterno slojeviti te stoicizmom obilježeni naglašeno tragični ženski likovi kod Ostojića jaki unatoč tradicionalističkom zaleđu. Šuti, red. Lukas Nola, 2013.
    Dok se Lukas Nola u Šuti na vizualno i likovno dojmljiv te promišljen i zaokružen način bavi temom obiteljskog nasilja koje se perpetuira kroz (dvije) generacije žena u jednoj obitelji kao i kroz njihove tragično pogrešne izbore nasilnih i patologijom označenih životnih partnera, Vanja (i suscenarist Ognjen) Sviličić u Zagreb Cappuccinu kreiraju eststiziranu, efektno i atraktivno dizajniranu te vrlo atmosferičnu storiju o dvjema prijateljicama na rubu četrdesetih godina te dosta sličnih karaktera i senzibiliteta, koje nemaju sreće s muškarcima i koje jedna u drugoj pronalaze ključni oslonac u teškim životnim situacijama. U razvijanju njihova odnosa autori spretno postupno zamjenjuju njihove isprva zadane uloge i dramske funkcije, da bi njih obje sugerirano tek u zajedništvu tvorile jednu kompletnu, i samosvjesnu i ranjivu, i čvrstu i plahu, i bojažljivu i odlučnu ženu.
    Happy Endings, red. Darko Šuvak, 2014.
    U na istinitim događajima temeljenoj socijalnoj drami Happy Endings povratnika u hrvatski film Darka Šuvaka središnja protagonistica i njezine dvije prijateljice likovi su dobrano stereotipnih i nedovoljno razrađenih intimnih i obiteljskih drama, k tome zarobljene u neartikuliranom i za današnje pojmove arhaičnom socijalnom kontekstu, koje ipak u određenoj mjeri dramski funkcioniraju kao aktualni realni ženski profili (supruga PTSP-om pogođenog ratnog veterana, djelatnica salona za masažu kao i njezina ortakinja, bankovna službenica). No i tako razmjerno površni ženski likovi bili bi uvjerljiviji da autor u koncipiranju ozbiljne i u realističan kontekst smještene socijalne krimi-drame pretjerano ne poseže za komikom i satirom, od izbora muških uloga (Zlatan Zuhrić, Mate Gulin) do karikiranja određenih dramskih situacija, a u takvom okruženju i ženski likovi unatoč glumačkom trudu gube na zanimljivosti i ozbiljnosti. Naposljetku, u Ti mene nosiš pratimo tri intrigantne, manje ili više slojevite i vrlo zanimljive ženske priče koje se međusobno dodiruju i isprepleću na efektne načine, pod razvidnim utjecajem poetike Alejandra Gonzáleza Iñárritua, što se ni u kom slučaju ne pokazuje kao minus, nego samo kao veliki plus.

    © Josip Grozdanić, FILMOVI.hr,
    15. prosinca 2015.

    Feljton Film i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

Piše:

Josip
Grozdanić

kritike i eseji