Predrasude i tolerancija

Feljton Film i društvo – Kako su nacionalne manjine predstavljene u hrvatskom filmu: Seks, piće i krvoproliće, red. Boris T. Matić, Zvonimir Jurić i Antonio Nuić; Nije kraj, red. Vinko Brešan; Recikliranje, red. Branko Ištvančić; Kanal, red. Zoran Sudar; 72 dana, red. Danilo Šerbedžija; Armin, red. Ognjen Sviličić; Dva igrača s klupe, red. Dejan Šorak; Kako je počeo rat na mom otoku, red. Vinko Brešan; Zvizdan, red. Dalibor Matanić; Duh babe Ilonke, red. Tomislav Žaja

  • Recikliranje, red. Branko Ištvančić

    Tretman nacionalnih manjina u hrvatskom filmu tijekom posljednjih četvrt stoljeća u najvećoj mjeri prati načine na koje su nacionalne manjine tretirane u društvu općenito, što je očekivano ponajviše ovisilo, još uvijek ovisi i uvijek će ovisiti o realnim socijalnim, ekonomskim i političkim te iz njih proizišlim kulturološkim i inim okolnostima (predrasudama, stereotipima, antagonizmima, zabludama, neupućenostima...) koje u određenom periodu kao dominantne vladaju tj. presudno definiraju, odnosno su u određenom razdoblju vladale i definirale društvene odnose. Budući je film kao i književnost i kazalište uvijek (i) ogledalo aktualnog stanja u društvu, te se u njemu odražavaju dominantni politički, socijalni, kulturni, mentalitetni i ostali trendovi, i odnos prema manjinama u domaćem filmu mijenjao se s vremenom i u skladu sa svim onim što to vrijeme definira. 

    Na prijelazu osamdesetih u devedesete godine prošlog stoljeća te u prvoj polovini devedesetih, u vrijeme reafirmacije nacionalne svijesti i stavljanja etniciteta u središte, a s Domovinskim ratom kao izuzetno bitnim te u nekim segmentima i presudnim okvirom i čimbenikom u smislu (re)definiranja nacionalne svijesti, bilo je logično da manjine dobiju sporednu važnost i status, da na filmu uglavnom statiraju kao manje ili više stereotipne kulise okolnosti u kojima se snažno razvijaju nacionalni duh, samosvijest i ponos. Stanje je uglavnom identično i sredinom te u drugoj polovini devedesetih, kada intenzivnije djeluje generacijski srodna skupina filmaša znana kao Mladi hrvatski film, u čijim se ostvarenjima više naslućuju a manje primjećuju promjene i na idejnom i na izvedbenom planu, dok u mainstreamu i dalje dominiraju ideologija i etnicitet.
    Nije kraj, red. Vinko Brešan
    Novo tisućljeće razmjerno brzo donosi oslobađanje od ideologiziranosti i okretanje ležernijim i svakodnevnijim temama i pričama, a s tim se postupno mijenja i odnos prema manjinama na filmu. U nogometnoj supkulturi posvećenom omnibusu Seks, piće i krvoproliće (2004) protagonist dosta solidne priče Borisa T. Matića je tako Zagrepčanin podrijetlom iz BiH te navijač Hajduka, dok je njegov mladi sin navijač Dinama, a u Brešanovu almodovarovski intoniranu Nije kraj (2008) Rom Đuro u raspoloženoj interpretaciji Predraga Vušovića funkcionira i kao sidekick i kao humorni i dramski agens, pri čemu redatelj spretno koristi motive romske glazbe, ali likove povremeno pretjerano odvodi u karikaturu a u uvodu eksploatira šovinističke stereotipe. Nije kraj na razmjerno intrigantan način tematizira ljubavnu priču između nekadašnjeg hrvatskog vojnika i tadašnje djevojke četničkog vojvode iz Obrovca, Srpkinje koja je postala porno-glumica, a uz zabranjenu i samim tim provokativnu ljubavnu priču hrvatskog branitelja i pripadnice nacionalne manjine, provokativnu već i samim kontekstom Domovinskog rata, Brešan daje i provokativan društveni komentar o braniteljima koji su se okrenuli kriminalu.

    Čini se da je romska manjina ona prema kojoj je, možda ponajviše iz političko-ideoloških razloga, u domaćem filmu najlakše ili najmanje problematično imati afirmativan stav, pa su tako u iznadprosječno uspjeloj storiji Recikliranje (2009) Branka Ištvančića u prvim Zagrebačkim pričama (2009) protagonisti članovi jedne romske obitelji sa zagrebačke periferije koji jednog jutra odlaze na gradski deponij, a u završnoj priči Kanal (2009) Zorana Sudara iz istog omnibusa pratimo mladog Roma Vejsila koji također jednog jutra u svojoj najboljoj odjeći kreće u školu. U obje priče bitan je, pa i ključan, prikaz odnosa većine prema manjini, odnosa obilježenog predrasudama, nepovjerenjem i zazorom, iz čega neizbježno proizlaze marginaliziranje, getoiziranje i opresija, dok autori jasno staju na stranu tako tretirane manjine.
    Sedamdeset i dva dana, red. Danilo Šerbedžija
    Srbi su protagonisti crnohumorne egzistencijalne drame 72 dana (2010) Danila Šerbedžije, no u tom je filmu naglasak stavljen na kombinaciju groteske, crnog humora i sočnih dijaloga, što rezultira neosporno zabavnim ali i odveć pomaknutim i karikaturalnim prikazom života manjinske ličke obitelji, ali i kao argument u prilog tezi da Srbi u hrvatskom filmu mogu biti protagonisti samo u žanrovski jasno profiliranim i prema komediji usmjerenim djelima kakvo je ovo, ili pak u zbog bavljenja zombi-tematikom trendovskom križancu horor-komedije i političke satire radnog naslova Posljednji Srbin u Hrvatskoj koju priprema Predrag Ličina, a u kojoj Hrvatskom hara virus koji ljude pretvara u zombije, od čega jedini spas predstavlja serum dobiven iz krvi Rade Šerbedžije.
    Takva su pravila, red. Ognjen Sviličić
    I Bošnjačka je manjina u hrvatskom filmu svedena uglavnom na stereotipe, ponajviše one oličene u liku dobrodušnog, naivnog i nerijetko iznenađenog tipičnog Bosanca kojeg praktički isključivo utjelovljuje sveprisutni Emir Hadžihafizbegović. To je pak ponajviše slučaj u scenarijima Ognjena Sviličića, u kojima je u prikazima Bošnjaka moguće detektirati i natruhe urbanog rasizma i šovinizma. Teško pomirljive pa i nepomirljive mentalitetne, kulturološke (šire sugerirano i civilizacijske) i karakterne suprotnosti između grubih i prijekih, ali jednostavnih, plemenitih i čestitih u pravilu obitelji odanih narodskih i malih ljudi (podrijetlom) iz BiH, kakav je otac dječaka Armina u istoimenom filmu kao i vozač zagrebačkog autobusa Ivo iz socijalne drame s elementima melodrame Takva su pravila (2014), kojeg tumači Hadžihafizbegović i za kojeg se kao i za njegovu suprugu Maju u interpretaciji Jasne Žalice može pretpostaviti da potječu iz Bosne i Hercegovine, u trajnom su Sviličićevu tematskom fokusu, a isti je slučaj i s temama odnosa središta i provincije, urbanog i ruralnog te suvremenog i tradicionalnog, koje je ponekad i arhaično i primitivno.
    Armin, red. Ognjen Sviličić
    U spomenutom Arminu (2007) dječakov otac Ibro s jedne je strane kao lik kontrastiran strogo poslovnim racionalnim, egoističnim, distanciranim, otuđenim i pokondirenim urbanim tipovima koji u zagrebačkom hotelu organiziraju audiciju za ulogu u njemačkom filmu, a s druge strane je poligon za i ispoljavanje stereotipa o Bosancima, stereotipa koji graniče i s kulturnim rasizmom. Primjerice, u jednoj sekvenci Ibro na kiosku Arminu kupi atlas te ga zajedno sa sinom krene listati i razgledavati, s njim se čudeći veličini nekih država, kontinenata i svijeta, pri čemu obojica ostavljaju dojam da prvi put u rukama drže atlas. A riječ je o jeftinoj kiosk-ediciji atlasa koji su se u vrijeme snimanja na domaćim kioscima prodavali uz dnevne novine po cijeni od 29,90 kn, i koji te 2007. godine uistinu ne bi trebali, mogli pa ni smjeli biti luksuz i čudo koje netko iz susjedne države prvi put vidi te mu se divi. A ako je tome ipak tako, te ako se detalju s atlasom doda epizodni lik Rauf iz Metastaza (2009) također u Hadžihafizbegovićevoj interpretaciji, koji se Zagrebu divi riječima „Zagreb, to ti je Europa, kultura – Velesajam, tramvaji, Zoološki vrt, Dinamo." iz tih se epizoda može detektirati možda nesvjesni, možda samo blagi, možda i tek od strane potpisanog autora nasilno iščitani, ali ipak kulturni rasizam. Domaći se filmaši bave i storijama smještenima u BiH (Halimin put (2012) Arsena Antona Ostojića, Živi i mrtvi (2007) Kristijana Milića, Obrana i zaštita (2013) Bobe Jelčića), odnosno uz samu granicu s Hrvatskom (Put lubenica (2006) Branka Schmidta), no tu se zbog samih priča, njihovih protagonista te mjesta i vremena zbivanja realno ne može govoriti o manjinskoj tematici.
    Zvizdan, red. Dalibor Matanić
    Najsvježiji film koji se bavi jednom manjinom u hrvatskom društvu, onom srpskom, je Matanićev dramski triptih Zvizdan (2015), koji kroz tri priče tematizira tri faze odnosa hrvatskog naroda prema srpskoj manjini. U prvoj fazi na samom početku Domovinskog rata srpska manjina je razumljivo neprijateljska, i u razdoblju u kojem odjekuju ratne trublje za nevinu mladenačku ljubav i suživot nema mjesta. Desetljeće kasnije, ratne rane su još svježe i još nije sazrelo pravo vrijeme, ma koliko je naklonost između dvoje mladih vidljiva a seksualna privlačnost gotovo opipljiva. Još desetljeće kasnije pravo je vrijeme možda i stiglo, no to će ovisiti o onima koji su na nekakav suživot svakako osuđeni. U samoj završnici priče u kojoj je jasno da je ljubav između Srpkinje i Hrvata unatoč nekim pogrešnim odlukama iz prošlosti još uvijek prisutna, bolja budućnost u međusobnim odnosima je možda moguća, no iza lagano otvorenih ulaznih vrata kuće mlade žene u koju bi želio ući otac njezina djeteta vlada mrak, pa je nejasno kakva će ta budućnost biti, odnosno hoće li on svojim ulaskom i (bračnim?) suživotom s njom i djetetom taj mrak razbiti. No ako i uđe, tj. ako se njihov suživot i realizira, pitanje ostaje kakav će on biti.

    Pripadnici manjina važni su likovi u Brešanovu hitu Kako je počeo rat na mom otoku (1996) te u Šorkovoj satiričnoj humornoj drami Dva igrača s klupe (2005), pa dok je major Aleksa kod Brešana tragikomičan, točnije sve do same tragične završnice uglavnom komičan lik koji će transformacijom i ubojstvom Pjesnika naznačiti početak pravog rata, kod iznenađujuće subverzivnog Šorka Borko Perić tumači Srbina koji bi lažnim svjedočenjem u Haagu trebao pomoći u oslobađanju za ratni zločin optuženog časnika Hrvatske vojske. Budući su oba filma u manjoj ili većoj mjeri komedije, i oni govore u prilog tezi o žanrovski usmjerenim i dominantno humorno profiliranim djelima sa Srbima kao važnim likovima.
    Duh babe Ilonke, red. Tomislav Žaja
    Jedini domaći film u punom smislu manjinske tematike (makar se i 72 dana u određenoj mjeri mogu smatrati takvim) jest Duh babe Ilonke (2011) Tomislava Žaje, ostvarenje koje funkcionira kao i malim i velikim gledateljima namijenjena lekcija iz tolerancije. Posrijedi je jasno i pametno angažirana fantastična mjuzikl-komedija za ciljano dječju publiku, u kojoj se komedija ne uvijek skladno nadopunjuje s mjuziklom, fantastikom i elementima horora, u kojoj je mjestimice dosta nezgrapna režija nadograđena možda i tendenciozno skromnim i diletantski izvedenim specijalnim efektima s asocijacijama na Eda Wooda i starog Tima Burtona, koja pati i od neuvjerljive te pretjerano ekspresivne i prema karikaturalnosti pomaknute glume, te kojoj s obzirom na sve navedeno i u izvedbenom i u stilskom smislu odgovara pridjev trash. No s druge strane, riječ je o šarmantnom, vlastitih nedostataka u svakom trenutku svjesnom, autoironičnom i učinkovito angažiranom djelu kod kojeg se upravo angažman izdvaja kao najveća vrlina.

    Naime, storija o devetogodišnjoj zagrebačkoj Romkinji Manuši koja isprva od svojih školskih kolega često podnosi zadirkivanja i poniženja, usmjerena je baš ka širenju svijesti o neprihvatljivosti i štetnosti tih zadirkivanja i poniženja, i prema Romima i prema drugima i drukčijima općenito, poglavito kod mlađih gledatelja ali i kod njihovih roditelja. Kad nedugo nakon početka u priču uvedu tjeskobni motiv društvene opresije nad Romima, ne samo na razini jednog osnovnoškolskog razreda, redatelj Žaja i scenaristica Irena Krčelić to rade inteligentno u mjuzikl-sekvenci u kojoj bistra i temperamentna mlada protagonistica mašta kako će se osvetiti razrednim kolegama, pri čemu su pjesma i ples kroz koje ona simbolički i više metaforički, odnosno unutar sebe, razrješava i svoj unutarnji i izvanjski sukob, naglašeno obojani etnografskim motivima romske kulture. Izražajna forma mjuzikla mudro je izabrana jer autori dobro znaju da su pjesma i ples ono što će se trajnije od same filmske priče urezati u sjećanje publike, te što će protagonistici i njezinoj obitelji smjesta i trajno u svijesti gledatelja pridati isključivo pozitivne atribute i konotacije.
    Duh babe Ilonke, red. Tomislav Žaja
    I kad barataju stereotipima o Romima, njihovim običajima i kulturi, autori to rade promišljeno, s mnogo humora, empatije i neposrednog odnosa prema likovima. Time postižu da se i gledatelji, baš kao i Manušin mali prijatelj Zdenko i njegova obitelj, tijekom filma oslobađaju bilo kakvih predrasuda prema Romima, dakako ako su ih prethodno imali. Takav prosede u odnosu prema stvarnosti neosporno jest odveć beskonfliktan i idealistički, no u filmu a osobito glede njegova angažmana funkcionira dosta uvjerljivo i logično, pri čemu ni posezanje za općim mjestima ni posvemašnja predvidljivost ne predstavljaju veće probleme. Optimizam i pozitivne poruke, kao i zagovor tolerancije i prihvaćanja drugog i drugačijeg, odlike su koje ovaj film čine i te kako vrijednim u kontekstu tematike tretmana manjina u hrvatskom filmu.

    © Josip Grozdanić, FILMOVI.hr,
    26. studenoga 2015.

    Feljton Film i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

Piše:

Josip
Grozdanić

kritike i eseji