Ideali rodoljublja

Feljton Film i društvo – Kako su hrvatski biografski filmovi dočarali hrvatske umjetnike (2) – Skladatelji u hrvatskom filmu: Lisinski, red. Oktavijan Miletić; Kontesa Dora, red. Zvonimir Berković; Lea i Darija, red. Branko Ivanda

  • Lisinski, red. Oktavijan Miletić

    Portretiranja skladatelja filmašima su oduvijek bila inspirativna i zanimljiva tema; pojavom zvuka na filmu, primjerice, prvi komercijalni zvučni film uopće Pjevač jazza (The Jazz Singer, 1927) Alana Croslanda tematski je obradio upravo glazbenika (doduše fiktivnog) pri interpretaciji glazbe. I prvi nijemi filmovi vrve naslovima o životima poznatih skladatelja (kratki talijanski Chopin e George Sand (1910) Alberta Degli Abbatija, kratki njemački o Paganiniju i Schubertu Das Dreimäderlhaus (1918) Richarda Oswalda, njemački o Chopinu Nocturno der Liebe (1919) Carla Boesea ili austrijski Mozarts Leben, Lieben und Leiden (1921) Otta Kreislera), jednako kao i s početaka kinematografije mnogobrojni zvučni (britanski Waltzes from Vienna (1934) Alfreda Hitchcocka o Johannu Straussu starijem i mlađem, njemački Rosen aus dem Süden (1934) Waltera Janssena o Brahmsu, njemački Wenn die Musik nicht wär (1935) Carminea Gallonea o Lisztu, američki New Wine (1941) Reinholda Schünzela o Schubertu, britanski The Great Mr. Handel (1942) Normana Walkera, francuski La symphonie fantastique (1942) Christian-Jaquea o Berliozu, argentinski Albéniz (1947) Luisa Césara Amadorija). Skladateljskim se pak životopisima u povijesti filma ponajviše bavio ekstravagantni britanski redatelj Ken Russell, ekranizirajući među ostalim, visoko slobodno-interpretativne biopice Mahlera, Čajkovskog, Liszta ili Elgara.

    Igrom slučaja, i u nas prvi sačuvani zvučni dugometražni igrani film Lisinski (1944) Oktavijana Miletića upravo je onaj o jednom skladatelju – Vatroslavu Lisinskom (1819-1854), potpisniku prve hrvatske opere Ljubav i zloba (1846) te druge i općeprihvaćeno važnije Porin (dovršena 1851. no praizvedena tek 1897, dugo nakon autorove smrti) a koji je postavio temelje nacionalnom smjeru u hrvatskoj glazbi. U tumačenju frapantno mu slična glumca Branka Špoljara, Lisinski ovdje (baš kao i čitavo ozračje filma) ostavlja dojam sentimentalističkog, papirnatog i nerealnog lika, nikako čovjeka od krvi i mesa, radije visoko romantizirane i individualizirane krhke porculanske figurice nastale na zasadama tematizirana svjetonazora sredine 19. stoljeća – razdoblja romantičarskog pokreta, no koji je pak predanim, požrtvovnim i samozatajnim djelovanjem ipak priklonjen općim idealima rodoljublja. Tim karakteristikama lik zadovoljava dva tipična romantičarska obilježja: europski subjektivizirani eskapistički weltschmerz u osobinama vs. hrvatski prevratnički narodni preporod u djelovanju, te na taj način karakterom postaje bliži kakvom tipično europskom knjiškom predlošku senzibilne, nježne, melankolične, introvertirane, skromne i plahe ali plemenite umjetničke duše, no koja ipak svojim djelom ispoljava distinktivan hrvatsko-slavenski zanos i dominantna ilirska načela za očuvanjem i razvojem nacionalne samosvojnosti.
    Lisinski, red. Oktavijan Miletić
    Ličnost Lisinskog može se usporediti sa njegovim suvremenikom i genijem romantizma Frederickom Chopinom (1810-1849); s kojim je dijelio i sklonost boležljivosti (Lisinski hrom zbog tuberkulozne upale, Chopin od iste skončava) i kratkovječnost (Lisinski umire sa 35, Chopin sa 39 godina), a kojim su pak nadahnuta brojna umjetnička djela, poglavito književna i filmska, no za razmatranje poglavito se nameću dva – američka A Song to Remember Charlesa Vidora zbog blize godine nastanka kao i Lisinski (1945) odnosno britanska Impromptu Jamesa Lapinea iz 1991. godine – kao dva dijametralno oprečna pristupa u prikazu ovog ultimativnog umjetnika a koja, separatno opservirana, također reflektiraju dualan prikaz istog – prvi s naglaskom na njegovu rodoljubnu drugi pak na izrazito bolećivo-krhku stranu. Iskazujući zanesene ideje revolucionarnog separatizma (odcjepljenja Poljske od Carske Rusije) Chopin u interpretaciji robusnog Cornela Wildea nikad nije bio udaljeniji od realne skladateljeve biografije, počevši od njegove temperamente zanesene buntovnosti do same fizičke (ne)sličnosti koja je u Vidorovom uratku ona tipičnog urednog, kratko podšišanog mladića znanog iz američkih filmova perioda i nimalo nalik tematiziranoj povijesnoj ličnosti (gdje bi se crta mogla povući s prikazanom zanesenošću narodnom probuđenosti samog Lisinskog).

    U Impromptuu pak Chopin Hugha Granta nije glavni nego sporedni lik no nametnut je upečatljivom osobnošću i u neodvojivom odnosu s naslovnom junakinjom – kontroverznom i ekstravagantnom macho-spisateljicom Georges Sand; eterična, sofisticirana, duboko lirična i gotovo transcendentalna figura, pod teretom nepodnošljive i neizlječive bolesti, predan isključivo stvaralaštvu ronda, poloneza, mazurki, valcera, preludija, nokturna… te time sličniji prikazu nježne persone Lisinskog u Miletićevu filmu. Zanimljivo je usporediti i prikaz sporednih likova u tri navedena filma; poglavito protagonistice – agresivne i samožive Merle Oberon (A Song to Remember) i Judy Davis (Impromptu) u skladu s tumačenim temperamentom Georges Sand, a nasuprot tipičnoj naivki Lidije Dominković koja glumi ljubavni interes Lisinskog – Hedvigu Ban; jednako tako i suportivnog pomagača, primjerice potpornog profesora Paula Munija u A Song to Remember ili Veljka Maričića kao impozantnog naenergiziranog poticatelja i promicatelja Vatroslavova talenta – opernog pjevača Alberta Štrige u Lisinskom. Spomenutim naslovima profiliraju i brojne druge povijesne ličnosti (Liszt, Delacroix…), baš kao i u Lisinskom (primjerice prva hrvatska operna primadona grofica Sidonija Erdődy Rubido), čiji wertherovski junak nastanjuje jedan sasvim osebujan i iz današnje perspektive naglašeno naivan, patetičan i artificijelan svijet, no koji ipak posjeduje antologijsku vrijednost, poneke iznimne i dojmljive scene i okvirnu kompoziciju edukativnog dokumentarca.

    Kontesa Dora, red. Zvonimir Berković, 1993.Ekstraordinarnim pojedincem u neodobravajućem i nepoticajnom okružju (bilo zbog mediokritetstva okoline – kao u Lisinskom, bilo zbog svojevrsnih patrijarhalno-diskriminativnih zasada, što je ovdje slučaj) bavi se i film Zvonimira Berkovića Kontesa Dora (1993) o prvoj hrvatskoj skladateljici (ženi i aristokratkinji) Teodori (Dori) Pejačević (1885-1923); no u modernističkoj redateljevoj viziji ona se izmješta s pozicije fokalizatora i postaje svojevrsna fantazmična tlapnja, sjećanje glavnog junaka, čime čitav film zadobiva auru patvorene pseudo biografije. U vrsnoj interpretaciji Alme Price ipak se ističe intrigantna umjetničina osobnost – suptilna osebujnost, profinjena senzibilnost i izrazita, socijalno osviještena kozmopolitska kontemplativnost iskričave verbalne krausovijanštine, čiji visokointelektualni milje katkad gledateljima može djelovati pretencioznim i artificijelnim.

    Djelo ipak obiluje skladateljičinom glazbom, onodobno okrenutoj novim stremljenjima, bez dotad dominantnih značajki nacionalnog smjera i folklora, time podcrtavajući poznatu E. T. A. Hoffmanovu tezu o glazbi kao najromantičnijoj od svih umjetnosti te posljedično idealnoj upravo u romantizmu, što je pak dodatno pridodalo i na usložnjavanju kompleksnosti bazno ipak marginalizirana lika Dore Pejačević u korist opće secesionističke fin-de-siècle i kasnoromantičarske la belle époque atmosfere razdoblja (obuhvaćene stiliziranom, sporadično gotovo sfumato, impresionističkom fotografijom Gorana Trbuljaka), pa stoga dodatno začuđuju pojedine Berkovićeve odluke – poput one da skladateljicu ne kontekstualizira primjerice u odnosu na njene druge suvremenice žene/aristokratkinje/skladateljice poput Fanny Mendelssohn (1805–1847) ili Clare Wieck Schumann (1819-1896) ili pak da ne razradi povijesno impliciranu vezu između Dore i slikara Maksimilijana Vanke nego radije poseže za izmišljenim udvaračem.
    Lea i Darija, red. Branko Ivanda
    Treći film osvrta, iako u žarištu interesa nema skladatelja, svakako u svojoj podlozi vrvi glazbenicima i umjetnicima različitih profila – od skladatelja preko plesača do kazalištaraca (Tito Strozzi, Josip Deči, Rod Riffler, Miroslav Širola…); središnji likovi opservacije redatelja Branka Ivande u Lei i Dariji (2011) pak prezentiraju se kroz profesionalno-prijateljski odnos zagrebačkih glumica, plesačica i pjevačica, djevojčica Lee Deutsch (1927-1943) i Darije Gasteiger (Tammy Zajec), pri čemu Darija služi kao svojevrstan katalizator i prizma za fokusiranje na glavnom Leinom liku nevine žrtve (u izvedbi simpatične višestruke svjetske i europske prvakinje u stepu Klare Nake) – nadasve talentirane atrakcije međuratnog kulturnog miljea Zagreba, znane kao hrvatska Shirley Temple, mala Ljerka Šram ili wunderkind, da bi u Drugome svjetskom ratu kao Židovka postala hrvatska Anne Frank – bila odbačena i prognana te umrla u vagonu na putu za Auschwitz. U Ivandinom filmskom iščitavanju, Lea i Darija manje su rekonstrukcija Leina života a više paradigma njene tragične sudbine u turbulentnim političko-povijesnim okolnostima, društvena freska predratne agramerske kulturno-elitističke malograđanštine pod krinkom glamuroznog mitteleuropskog lifestylea, ironično kontrapunktirane sentencioznim poentiranjem fašizma, totalitarnih režima, antisemitizma i rasnih zakona; ipak prikazana u eskapističko-melodramatskoj formi mjuzikla (uz Kabiljev pamtljivi amblematski song Zagreb pjeva i pleše, poseban dragulj filma je partitura nesačuvane operete Josipa Dečija i Tita Strozzija Čudo od djeteta iz 1938., napisane upravo za Leu Deutsch).

    (nastavlja se)

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr,
    14. prosinca 2015.

    Feljton Film i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

Piše:

Katarina
Marić

kritike i eseji