Modernistički predznak

Feljton Film i društvo – Domovinski rat i hrvatski film (2): Nebo, sateliti, red. Lukas Nola; Crnci, red. Zvonimir Jurić, Goran Dević

  • Nebo, sateliti, red. Lukas Nola

    U sagledavanju manjeg niza hrvatskih ratnih igranih filmova smještenih na bojišnicu ili uz njene rubove bez poteškoća uočavamo tri različite stilske struje. Prvu od njih možemo nazvati primitivnom, a čine je dva neprofesionalna filma Stjepana Sabljaka U okruženju (1998) i U okruženju II (1999). Razmjerna svježina tih filmova temeljila se prije svega na izravnosti iskaza, i premda su se mjestimice oslanjali o stilske postulate raznih odvojaka žanra ratnoga filma, ne možemo ih označiti postmodernističkim zbog produkcijskih uvjeta i snažnijega očitovanja promišljanja o žanrovskome ili opće filmskom naslijeđu. No, neupitno su postmodernistički filmovi Živi i mrtvi (2007) i Broj 55 (2014) koji uz snažnu percepciju ratnih zbivanja u Bosni i Hercegovini u prvome slučaju i Domovinskoga rata u drugome odražavaju i jasno razmatranje povijesnoga konteksta sa izrazito uspješnim inkorporiranjem filmske tradicije u oblikovanju vlastitoga djela.
    Nebo, sateliti, red. Lukas Nola
    No, žarištem ovoga teksta postaju dva ostvarenja primarno modernističkoga predznaka – Nebo, sateliti (2000) Lukasa Nole te Crnci (2009) Gorana Devića i Zvonimira Jurića i njihova interpretacija ratnih zbivanja. Dekonstruiranje je temeljnih žanrovskih modela razvidno u oba filma, a samosvojni autorski pristupi nedvojbeno ih postavljaju visoko na kvalitativnoj ljestvici suvremenoga hrvatskoga filma. Dakako, ta se dva uratka razgranavaju u raznolikim tumačenjima zbivanja u Domovinskome ratu, pristupu i obradi postulata žanra ratnog filma kao i restrukturiranju povijesne vjerodostojnosti.

    Osvrnemo li se na film Nebo, sateliti Lukasa Nole nije upitno umjetničko sagledavanje žanra. Predznak art-filma za redatelja ipak nije okvir nikakve nerazumljivosti prikazane građe u gledateljevoj percepciji. Dapače, upravo je središnji lik snažan katalizator gledateljeva razumijevanja filmske narativnosti. Kako se prigodom razmjene ne sjeća ni svoga imena, preuzima ime i prezime Jakov Ribar da ne bi ostao zatočenim. Njegov put, kao i njegov naizgled pasivan položaj u okviru filmskoga konteksta zapravo je otponac izraženijem gledateljevom promišljanju fikcijske interpretacije povijesne stvarnosti. Uočljiv je širok raspon stilskih postupaka, od realizma koji čak dodiruje i natruhe naturalizma, preko autorskih stilizacija pa sve do sekvenci čisto simboličkih vrijednosti. Razmatrajući realistične postavke ovoga ostvarenja, jasna je i njihova posvemašnja uvjerljivost. Tako se primjerice susret s ophodnjom, noćni napad ili divlja proslava agresorskih postrojbi sagledavaju kroz jasnu stvaralačku prizmu ratne zbilje, a posebice je retoričan prikaz noćnoga napada u kojem se unatoč činjenice da se u noćnoj tmini ne vidi sve, egzistencijalna pogibelj itekako osjeća pa je postignuta i visoka razina gledateljeve uživljenosti. Razvidan je i presjek društvenih slojeva, pomno odabran izbor šarolikih likova koji se svrhovito odražavaju upravo kroz korelaciju sa središnjim likom.
    Nebo, sateliti, red. Lukas Nola
    Označimo li pak stilizacijske postupke kao autorski kontrapunkt i poigravanje s percepcijom građe ovoga art-ratnoga filma, izrazito se zanimljivim čine segmenti i kontekst rekonstrukcije novozavjetnoga, odnosno evanđeoskoga izvornika. Jakov Ribar tako mjestimice postaje odslikom Isusa Krista, odnosno kristoliki protagonist, a i neki se sporedni likovi mogu interpretirati kao odraz Evanđelja. Potvrđuje to čitav niz neizravnih ili sasvim izravnih referenci na biblijski tekst te samim time i čitav film Nebo, sateliti osim modernističkoga ratnoga filma postaje i svojevrsnom metažanrovskom rekonstrukcijom biblijskoga spektakla. Nema sumnje da je inkorporacija biblijskoga teksta u žanrovske postulate ratnoga filma izrazito uspješna i znatno obogaćuje građu ovoga ostvarenja koje s vrlo osebujnoga stanovišta sagledava i žanr i povijesni predtekst Domovinskog rata. Vjerodostojnost prikaza ratnoga žrvnja provučena je, dakle, kroz autorsku stilizaciju Lukasa Nole, osobnu vizuru koja se ni u kojem slučaju ne iscrpljuje jednoznačno.
    Crnci, red. Goran Dević i Zvonimir Jurić
    Zamalo desetljeće nakon nastanka Nebo, sateliti uprizoren je film Crnci dvojice hrvatskih autora mlađeg naraštaja. Neupitni hvalospjevi čitavog niza hrvatskih kritičara tek su otponac sagledavanja građe ovoga izrazito zanimljivoga ostvarenja, njegova usklađivanja sa maticom žanra ratnoga filma, kao i stupnja vjerodostojnosti prikaza zbivanja u Domovinskom ratu. I Crnci u središnjicu smještaju nukleus ratnoga filma, manju vojnu postrojbu kao odraz društvenoga konteksta. Međutim, struktura se toga uratka povinuje dekonstruiranju žanrovskih postulata. Jasan narativni okvir djelovanja – djelovanje postrojbe na ratnom teritoriju – zapravo je tek inverzija filmskoj središnjici, slojevitim odnosima skupine središnjih likova kao i njihovoj razgradnji. Precizno definiranje svih likova, razvidan položaj u okviru manje vojne zajednice te stradanje nekih od protagonista nadgradnja su temeljnoga zapleta u kojem zapovjednik postrojbe, nakon što je troje njemu podređenih ostalo na neprijateljskom teritoriju, usprkos medijskim izvješćima i institucionalnim zapovijedima o prekidu vatre i primirju kreće u izvlačenje.

    Složeni odnos eksterijera i interijera u ovome je ostvarenju dvojakoga značenja. Dakako, ti su prostori dijelom zaleđa djelovanja likova, a variranje odnosa prostora i humanoga segmenta je i simboličnoga značaja. Pritom ne treba zaboraviti da su ti likovi daleko od sličnih skupina u klasičnim žanrovskim primjerima ratnoga filma, U njima ne uočavamo pretjeranoga idealizma ili pak ratnoga junaštva kao definiciju nacionalnoga predznaka borbe protiv antagonista. Dapače, protagonisti se Crnaca suočavaju s negativnim u sebi, a nije uputno zanemariti da je njihova vojna akcija suprotstavljena institucionalnim i državnim naputcima te u sasvim simboličnom tumačenju postaje uzrokom njihovoga stradanja. Razgradnja temeljnih žanrovskih postavki tako je potpuna i može se razmatrati i sukladnom žanrovskoj dekonstrukciji uočljivoj u Svjedocima (2003) Vinka Brešana, iako u tome filmu percipiramo slojevitiji društveni kontekst u kojem se zločini razmatraju kroz prizmu političke poštenosti.
    Crnci, red. Goran Dević i Zvonimir Jurić
    Nema sumnje da se vrednovanje Domovinskoga rata u žarištu hrvatskoga ratnoga filma razmatra sa stanovišta autorske percepcije svakoga od navedenih naslova te uz jasne stilske ograde primitivnog, modernističkog ili pak postmodernističkoga pristupa. Nije upitno da zbog fikcijskoga predznaka potpuna vjerodostojnost u odnosu prema ratu nužnom za očuvanje hrvatske samostalnosti i nije moguća. Svaki od autora ratni žrvanj predočava u skladu s osobnim svjetonazorom te podjednako i u skladu s društvenim uvjetima u kojima djelo nastaje. Tako je neupitno da se društveno stanje u razdoblju od nastanka Nebo, sateliti do Crnaca znatno izmijenilo, kao što se izmijenila i medijska percepcija rata određena i ideološkim promjenama ili međunarodnim sagledavanjima. No, ni Nebo, sateliti ni Crnci ni u natruhama nisu politički pamfleti ni odraz ideološkoga predznaka nego samosvojna djela izražene kvalitete, pa im je i povijesno vrednovanje sužena opsega, odnosno iako doseže univerzalnost percepcije rata, ostaje pojedinačnim iskazom. Opća je slika vrednovanja tako razlomljena u zasebne segmente i tek sastavljajući svojevrsnu filmsku slagalicu dosadašnjih žanrovskih radova o Domovinskom ratu uočavamo da u hrvatskoj kinematografiji ostaje itekako još puno prostora za slojevitije propitivanje o njegovom vjerodostojnom predočavanju.

    © Tomislav Čegir, FILMOVI.hr,
    23. studenoga 2015.

    Feljton Film i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

Piše:

Tomislav
Čegir

kritike i eseji