Izravnost iskaza

Feljton Film i društvo – Domovinski rat i hrvatski film (1): U okruženju i U okruženju II, red. Stjepan Sabljak

  • U okruženju II, red. Stjepan Sabljak, foto: Youtube, screenshot

    Žanrovski postulati ratnoga filma se u slučaju Domovinskoga rata rijetko definiraju u akcijskim modelima, modelima koji u središnjicu narativne građe smještaju manju vojnu postrojbu što djeluje na bojišnici. Neću zaboraviti da takav nukleus građe ratnoga filma zapravo predstavlja svojevrstan mikrosvijet koji zrcali razne segmente zaraćenoga društva, dapače percepcijom likova u manjoj vojnoj skupini postaje i presjekom društva u cjelini. No, hrvatski se ratni film devedesetih godina uglavnom okrenuo dramskom tumačenju Domovinskoga rata i njegovih posljedica, a da usprkos nastojanju u velikom broju slučajeva nije kroz pojedinačne sudbina uspio doseći i univerzalnost osude rata kao čimbenika pogubna po egzistenciju i svrhovito djelovanje običnoga čovjeka i obitelji kao temeljne društvene zajednice.

    U takvim se žanrovskim postavkama oslikavanja rata presudnoga po očuvanju hrvatske samostalnosti, izrazito zanimljivima mogu učiniti filmovi U okruženju (1998) i U okruženju II (1999) sa scenarističkim i redateljskim potpisom Stjepana Sabljaka. Ti su filmovi prije svega zanimljivi zbog toga što su posrijedi prva akcijska tumačenja nedavnoga rata, ali možda i još više jer je riječ o neprofesionalnim ostvarenjima. Naime, Sabljak je i sam bio sudionikom ratnoga žrvnja a okupio je filmski postav sastavljen i od samih bivših branitelja, postav u kojem je tek montažer Pjer Žardin profesionalac u filmskome zvanju. Samim time i produkcijski su uvjeti stvaranja tih uradaka djelomice vezani i uz požešku udrugu dragovoljaca Domovinskoga rata, a nedostatak izdašnijih financijskih sredstava podcrtava se i činjenicom da su uprizoreni nižom tehničkom razinom, u prvom je slučaju posrijedi S-VHS, a u drugom DV.
    U okruženju, red. Stjepan Sabljak, foto: Youtube, screenshot
    Tako je početno neupitna vjerodostojnost iskaza u percepciji zbivanja tijekom Domovinskog rata, ali i percepciji koja počiva na fikcijskoj interpretaciji, odnosno na restrukturiranju čitavoga niza faktografskih motiva. Kako nema nikakve sumnje da U okruženju i U okruženju II ne pate od nikakve međusobne stvaralačke zalihosnosti, nužno je ukratko razmotriti značajke svakoga od njih ponaosob te naposljetku njihove kontekstualne i stvaralačke poveznice, kao i usklađivanje u matici žanra čijim su zbog produkcijskih uvjeta i neprofesionalnoga predznaka stvaranja ipak rubnim dijelom. Često je naznačen i podatak da se u oba ostvarenja rabilo pravo streljivo, no taj je navod prije kuriozitet nego li otponac potpunoj povijesnoj vjerodostojnosti uradaka koji su ipak igrani filmovi.

    Nedvojbena je akcijska izravnost iskaza u prvome od njih. Bijeg petorice zatočenih hrvatskih branitelja iz radnoga logora početna je točka nastojanja da dosegnu i punu slobodu, odnosno liniju razgraničenja koja bi im omogućila i očuvanje egzistencije. Prolazeći nesputanim prirodnim okružjem, nailaze i na razrušena i napuštena sela, a izbjegavajući ili se pak suočavajući s agresorima stradaju jedan po jedan. Ta je skupina povezana tek egzistencijalnom borbom za opstanak, a ne vojnim zadatkom, Njezini su pripadnici dakako različitih društvenih zaleđa, ali su u radni logor pristigli iz raznih dijelova Hrvatske i s različitih bojišnica. Temeljna pravocrtnost zbivanja međutim nije osnažena i slojevitijom karakterizacijom petorice bjegunaca branitelja, pa se njihovo stradanje više bilježi, a osjeća kroz tegoban predznak faktografije Domovinskoga rata. Moguća gledateljeva empatija, viša razina recepcije uvjetovana je dakle iskustvom nedavne povijesti, a ne njezinom filmskom rekonstrukcijom. Protagonisti se tako definiraju kroz akcijsko djelovanje te se i žanrovski okvir ratnoga filma sagledava jednoznačno, odnosno ne uslojava se životnim karakterima, njihovim uvjerljivim pričama i sudbinama.

    Ako pak zanemarimo produkcijske uvjete i prečesto amatersku glumu naturščika, najveći uteg vjerodostojnosti ovoga filma je iznenađujući završni obrat u kojem su čitav zaplet, bijeg branitelja, njihov put u okuženju opasnosti i stradanje zapravo bili noćna mora središnjega lika skupine doista zatočenoga u radnom logoru. Dakle, protagonista koji je na samom svršetku razmijenjen s još nekolicinom branitelja. Takav klišej iznevjerava gledateljevu recepciju predočene građe iako u potpunosti ne ukida prethodno uspostavljenu dojmljivost. Razlozi su takvoga sagledavanja uvjetovani precizno određenim prostornim kontekstom u kome se izmjenjuju prirodni okoliš što postaje odrazom ratne opasnosti te napuštena i razorena sela kao odslikom civilizacijske pustoši i devastacije kao posljedice ratnih razaranja.
    U okruženju, red. Stjepan Sabljak, foto: Youtube, screenshot
    Izvanjsko vrednovanje toga filma nesumnjivo je potaknulo i uprizorenje njegova nastavka. Sabljak promišljeno ne ponavlja narativnu strukturu prvijenca nego uspostavlja razvedeniju dramaturšku okosnicu i širi raspon likova, koji osim središnje skupine branitelja u izvršenju akcijskoga zadatka obuhvaća i više časnike hrvatske vojske, znatno slojevitije razrađene likove pripadnika agresorskih postrojbi te troje mladih likova koje valja izvući s okupiranoga teritorija. Takvo višeslojno određenje zapleta, priče i karaktera uvjetovalo je i snažnije očitovan društveni kontekst kojem čak ne manjka ni neizravne kritike hrvatskoga stožernika, odnosno njegove samovolje, jer se nametnuti zadatak zapravo tiče spašavanja njegova sina iz egzistencijalne opasnosti a ne početno elaboriranih postavki o više zatočenih, čime krši postulate hijerarhije i samoga ratnoga cilja.

    Ako pak u prvijencu, sasvim razumljivo nije bilo važnih ženskih likova, u ovome filmu upravo emocionalno zajedništvo dvoje mladih likova postaje predznakom romantičnoga segmenta što zbog njihova kasnijega stradanja postaje i melodramatskim motivom. Međutim kako nisu posrijedi precizno definirani ni u samu cjelinu svrhovito uklopljeni motivi, stradanje mladih, kao i još nekih pripadnika uže vojne postrojbe ne doseže željeni pathos, čiji je pokušaj podcrtan uporabom usporenoga pokreta ili pak dugotrajnom vizualizacijom tijela stradalih. Sam je završetak vrjednovanje postignuća branitelja, a slavlje koje ga prati naglašeno je i uporabom državne zastave pa je posve jasan i izraženi domoljubni predznak u očuvanju hrvatske samostalnosti i žrtve koja je bila potrebna da bi se ona postigla.
    U okruženju, red. Stjepan Sabljak, foto: Youtube, screenshot
    Sagledamo li ta dva ostvarenja posve je jasno da se povinuju općim modelima ratnoga filma. Prisjetimo li se da je taj žanr više nego li ikoji drugi uvjetovan ideološko-političkim predznakom, nije začudnim da podliježe i svojevrsnoj mitologizaciji društvene i ratne stvarnosti. Nesumnjivo su takve postavke uočljive i u filmovima Stjepana Sabljaka. Pritom se mitski obrasci dakako odnose na pojedince branitelje ili njihovu užu zajednicu a ne na instituciju vojske ili samo društvo u cjelini. Ne treba pritom zaboraviti da mitologizacija ne mora nužno značiti i nedostatak vjerodostojnosti u oslikavanju ratnih zbivanja. Problemi uočljivi u ovim filmovima sasvim su druge vrste. Nedostatak slojevitije karakterizacije, pa samim time i uvjerljivijih odnosa među likovima te pojednostavljenje narativne okosnice otponcem su mitologizacije koja prije nalikuje kakvom stereotipnom akcijskome uratku ili mjestimice čak odražava i naslijeđe partizanskoga filma.

    U prvome se ostvarenju pojednostavljenja prije svega tiču izrazitih opreka dobrih i loših, u kojima su loši, agresor, prikazani tek kao neprestana pogibeljna opasnost po branitelje. Nastavak opreku produbljuje snažnije ocrtanim likovima antagonista, ali ni pritom ne preže od mjestimičnih klišeja. Klišeizirani se antagonisti naglašavaju dijaloški, kao i vizualizacijom, a nažalost upravo stradanje dvoje mladih likova predočeno je u modelima partizanskoga filma pa umjesto pathosa nazočimo patetici.

    Pitanje vjerodostojnoga prikaza Domovinskog rata u filmovima U okruženju i U okruženju II Stjepana Sabljaka tako se razlučuje na više razina i propituje kroz jasnu samosvijest autora i njegov osvrt prema ratnome žrvnju u kojemu je i sam sudjelovao. Međutim, kao što je naznačeno, nema nikakve sumnje da je usprkos znatnim nastojanjima njegova interpretacija više uvjetovana žanrom a ne povijesnim pa se kao takva i može razmatrati u sukusu ne samo hrvatskoga filma već i općih žanrovskih stremljenja koja su u razdoblju kada su ovi filmovi nastali ipak potvrđivala već odavna složen kontekst te svakako i daleko razvidniju percepciju zaraćenih strana.

    © Tomislav Čegir, FILMOVI.hr,
    23. studenoga 2015.

    Feljton Film i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

Piše:

Tomislav
Čegir

kritike i eseji