Unutarnja čarolijia

Pan: Putovanje u Nigdjezemsku (Pan), red. Joe Wright

  • Pan: Putovanje u Nigdjezemsku (Pan), red. Joe Wright

    Od Joea Wrighta – redatelja s izrazitim smislom za vizualno te poznatog po vrlo umješnim ekranizacijama književnih predložaka (nagrađivani i hvaljeni naslovi poput Ponosa i predrasuda (Pride and Prejudice, 2005) Jane Austin ili virtuoznog Okajanja (Atonement, 2007) Iana McEwana) – ne može se očekivati ništa manje od raskošna uprizorenja Barriejeva naslova; ovoga puta gotovo luhrmannovske pompozne veličanstvenosti (snimatelji Seamus McGarvey i John Mathieson), pri čemu se Wright počesto odlučuje na anakronizme (najevidentnije u odabiru glazbe – Nirvane ili Ramonesa, primjerice) i steampunkovsku estetiku (najpoglavitije utjelovljenu u liku teatralnog campy glavnog negativca Crnobradog Hugha Jackmana) ali i posvemašnje izokreće, sakati i revizionira knjižnu radnju kao i mnoge ikonične motive iste.
    Pan: Putovanje u Nigdjezemsku (Pan), red. Joe Wright
    Tako njegova Nigdjezemska ovdje nije postojbina trajne purilne bezbrižnosti nego svojevrstan purgatorij koji tek čeka postati nevinim čarobnim vrtom dječje ugode; odnosno Wright prezentira vlastitu viziju prequela događajima kakve poznajemo iz Barriejeva romana (kroz scenaristički zapis Jasona Fuchsa). Također, njegov Petar naizgled je običan dječak koji odrasta u dickensijanskom sirotištu u vrijeme Drugoga svjetskog rata, a zapravo potomak smrtnice i kraljevića-vilenjaka, tek s privjeskom panove frule siringe oko vrata; kapetan Kuka pak pozitivan junak prezentiran na tragu Indiane Jonesa (vjerojatno se mogu očekivati i nastavci koji bi indicirali transformaciju istog u zlikovca) te glavni dječakov saveznik u borbi protiv iskorištavanja djece u svrhu iskapanja vrijednih minerala kristalne opijumske supstance vilinskoga praha u rudnicima Crnobradog.
    Pan: Putovanje u Nigdjezemsku (Pan), red. Joe Wright
    Ipak, čini se kako djelu – pokušajem davanja realističkog okvira priči, biva oduzet njegov esencijalni dio koji ga i čini neprolaznim evergrinom te da sva njegova maštovitost počiva na CGI-efektima i 3D tehnologiji  te donekle otrcanim fantasy-tropima i spektakularnim swashbuckler-akcijskim scenama. Stoga se neminovno nameće zaključak da nekim djelima nimalo nisu nužna uvijek nanovna iščitavanja, poglavito Petru Panu koji je doživio uistinu nebrojene interpretacije – od Disneyeva animiranog klasika iz 1953. godine preko Spielbergovog megalomanskog Kapetana Kuke (Hook, 1991) do solidna Hoganova Petra Pana (2003) ili nešto drugačijeg Sna za životom (Finding Neverland, 2004) Marca Forstera, nadahnutog knjigom Allana Kneeja Čovjek koji je bio Petar Pan (The Man Who Was Peter Pan); a izdan je i romansirani sequel – nastavak Petar Pan u grimizu (Peter Pan in Scarlet, 2006.) Geraldine McCaughrean. Ipak, istaknuti treba Wrightovu darovitost u prepoznavanju mladih zvijezda (dokazao je to ponajprije castiranjem Saoirse Ronan u Okajanju) – konkretno ovdje sposobnog Levija Millera u naslovnoj ulozi te slijediti njegovu new-age poruku o vlastitoj unutarnjoj čaroliji – sve se može učiniti, samo ako dovoljno snažno vjeruješ u to.

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 26. listopada 2015.

Piše:

Katarina
Marić

kritike i eseji