Propadanje u prirodnom okružju

Spomenik, red. Igor Grubić

• 
  
  Bila jednom jedna zemlja. U njoj su se gradile ceste, pruge, vijadukti, mostovi… Domovi kulture i muzeji revolucije… Sve uz zakletvu na vjernost Titu, Partiji, Domovini, ponajviše – Utopiji. Jer, što je bila socijalistička Jugoslavija? DFJ, FNRJ, konačno SFRJ bila je, doista, utopijski projekt. Ernst Bloch – česti gost korčulanske Ljetne škole – bi možda zaustio, bio je to experimentum mundi. A svaki takav povijesni opit u sebi sadrži jedinstvo političkog, ekonomskog i kulturnog proizvodnog pogona. Socijalistička Jugoslavija bila je i neponovljivo autentični umjetnički projekt. Ono što, pak, preostaje od takve povijesne legacije, svakako je – monument. Dakle – spomenik. Kako bi se očuvalo sjećanje i održala živom vatra narodno-oslobodilačke, antifašističke borbe, na tlu historijskih stjecišta najvažnijih događaja u konstitutivnom periodu između 1941. i 1945., u toj zemlji gradili su se i spomenici. Kao što i sama eponimna riječ kazuje, bili su monumentalni.
  
  U svojoj knjizi O korisnosti i štetnosti historije za život, mladi će Nietzsche govoriti o tzv. „monumentalnoj povijesti“. Arhiv i sjećanje na takovu povijest prelijeva se u kulturnom svijetu preko spomenika koji čuvaju memoriju zajednice. Monumentalni je oblik povijesti, reći će Nietzsche, onaj „koji odgovara ljudima od akcije i kreacije“. I doista, u jednom dijelu historijske zbiljnosti na ovim prostorima, tomu je bilo upravo tako. Tjentište, Petrova Gora, Kozara, Podgarić, Košute… neke su od spomeničkih lokacija što ih u svojem, pet godina nastajućem (od 2010) filmu tematizira Igor Grubić. Ovaj work in progress u sadašnjem obliku dovršen je negdje krajem prošle godine, a svoju je festivalsku premijeru doživio na ovogodišnjim Danima hrvatskog filma. Njegova pak projekcija na 11. internacionalnom festivalu eksperimentalnog filma i videa, 25 FPS povodom je i ovoga napisa, koji se dakako neće moći uobličiti bez stanovite emocionalne prenapregnutosti.
  
  Taj überspannt feeeling nije bez vraga! Jer, Hrvatska u kakvoj živim posljednjih četvrt stoljeća, u svom je državotvornom projektu nedvosmisleno prebrisala jedan dio svoje novije povijesti kao balast nepotreban njezinu historijskom revizionizmu. I to onaj, rekao bih, koji je možda i najpovijesniji! Grubić nas u film uvodi mističko-metafizičkim ozračjem. Uz ambijentalnu elektronsku glazbu, supostavlja jesenski pejzaž. Priroda je, čini se, pravi narator autorova eksperimentalno-filmskog putešestvija. Ispod sporog nizanja detalja iz krajolika, postupno se ocrtava spomenički kompleks koji djeluje poput meteorita, tko zna odakle izgubljenog na tlu planeta. Je li to djelo nekog nadljudskog stvaratelja? Ili demijurga? Je li to neki monolit? Montažnim rješenjima Grubić se usredotočuje na geometrijske oblike, koji svojom arhitektonikom djeluju nadrealno u filmskom, ali i prirodnom prostoru i vremenu.
  
  Zašto ti, iz prirode izranjajući oblici djeluju toliko nadstvarno? Zašto su te forme posvema izvanplanetarne? Zato, što su današnjem hrvatskom čovjeku poput aliena! Naime, tijekom domovinskog rata u Hrvatskoj i u neposredno usljeđujućem razdoblju devedesetih godina prošlog stoljeća, na tlu je bivše Jugoslavije – a posebice u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini – uništeno više od 3500 tisuća spomenika antifašističkoj borbi. Taj je spomenički genocid doista imao monumentalne razmjere. Što to hoće reći? Ponajprije, novi je državotvorni projekt morao raskrstiti sa svime starim. (Staro i novo / Ctapoe и нoboe, 1929./, btw, naziv je jednog od najboljih filmova Sergeja Ejzenštejna i Grigorija Aleksandrova.) Spomenici su imali ne samo ogromnu materijalnu težinu nego im je i simbolička snaga ulijevala strahopoštovanje. Oni nisu bili tek spomen na žrtve poginule u ideološkim sukobima. Radilo se, doslovce, o sjećanju na arhetipsku borbu Dobra i Zla.
  
  Zaposjedanje praznog simboličkog mjesta u poretku Dobra najuočljivije se moglo izvesti ogromnim memorijalnim zdanjima. Neimari su uprli sve svoje snage kako bi ostavili upečatljivi trag pobjede. Nažalost – sad se to već s velikom dozom sigurnosti može otvoreno (može li?) reći – današnja je Hrvatska dobrim dijelom ostala zatočena idejom da je socijalistički projekt bio protunaravan i protu-hrvatski. Iako čelnici nastajućeg državotvornog, realpolitičkog, nacionalnog konsenzusa nisu eksplicitno poticali na rušenje spomenika, ono se dešavalo. Naizgled, spontano. No nije potrebna velika mudrost da se prozre taj ideologem. Ideologija poražene strane u Drugome svjetskom ratu umnogome je ušla u državotvorne diskurse, (latentno) još je uvijek prisutna i uočljiva. Čini se, i do danas se nije zbilo sebesuočavanje s time, kao niti sebeosvješćujuća nacionalna katarza. (Držim, puste su tlapnje one tvrdnje o potencijalno liberalnoj i tolerantnoj Hrvatskoj, iako je ona sada entitet uljuđene i kulturne Europe.)
  
  Grubićev film je u stanovitom smislu umjetnički esej o spomenutom. Međutim, on ne želi docirati i optuživati. Pokazujući stanje te monumentalne spomeničke baštine, film Spomenik zapravo bilježi vraćanje tog nekad simboličkog materijala prirodi. Obrastajući spomenike, ostavljajući trag vremena na njima, prirodne sile otimaju čovjeku njegovu utopiju. Sama fabulativna linija filma govori, podsvjesno, upravo o toj dimenziji međuprožimanja prirode i kulture. Grubić je u razgovoru nakon projekcije spomenuo da je na početku tog multimedijalnog projekta – koji je uključivao i slikarske akcije, performanse i tekstualne priloge – ideja bila napraviti aktivistički film. Naime, uz video-materijal trebao se supostaviti i niz razgovora s Borisom Budenom, Vesnom Teršelič, Galom Kirnom i dr. Ipak, reći će sam autor, prevladao je umjetnički impuls samoga inicijalnog vizualnog zapisa. I doista – iako ponekad može zasmetati hladna digitalna tekstura i još hladniji elektronski zvuk, konačni je rezultat – poetska etida o spomeniku. Modernistička ostavština socijalizma prelomljena je kroz gotovo metafizički prikaz njezina propadanja u prirodnom okružju. Ono techné same spomeničke materije dobilo je poiesis vizualne strukture koja je nadišla (s)tvarnost svog predloška.
  
  Dojmljivoj vizualnoj fakturi Spomenika dodana je, spomenuh, i jednako upečatljiva glazba (posebice se tu izdvaja partitura BJ Nilsena). Međutim, kao autora ovoga napisa, mene se posebice dojmila sama poruka ovoga filma. Ona je jasna i nedvosmislena (iako ne i docirajuća). Ta je i umjetnički uvjerljiva, zapravo poetski sugestivna. Nakon copy-pasteiranih ljudi s Kozare i začudno spontanih koza s Košuta, završna sekvenca podcrtava poetski iskaz s labudovima u izmaglici. Naravno, poanta je filma – Jasenovac.
  
  Jasenovac ostaje posljednjom, posebice vizualno snažnom slikom filma. No ta slika nije tek i samo slika. Riječ je tu o filmskom jeziku koji je dobrano prekoračio granice puko poetskog i postao političkim izričajem. Grubićev film hrvatskome gledatelju pred pogled postavlja izobličenu sliku nacionalnog kolektivnog podsvjesnog. Da, da… dragi gledatelju nota bene, de te fabula narratur!
  
  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 15. listopada 2015.

Piše:

Marijan
Krivak