Intima zvijezde

Ellen Mattson, Zimsko drvo (Vinterträdet), Hrvatsko filološko društvo / Disput, Zagreb, 2014.

  • Ellen Mattson, Zimsko drvo (Vinterträdet), Hrvatsko filološko društvo / Disput, Zagreb, 2014.„Rođena sam. Imala sam oca i majku. Živjela sam u kući. Išla sam u školu.“ Greta Garbo, jedna od najvećih vedeta nijemoga filma te jedna od rijetkih koja je taj status održala i po dolasku zvučnoga, rođena je 1905. u Stockholmu, preminula 1990. u New Yorku, a o svome životu nije bila voljna sama reći puno više od gornjeg citata. Bila je jedna od malobrojnih, ako ne i jedina diva sedme umjetnosti svoga vremena koja je ostala obožavana i voljena unatoč tome što je odbijala ugađati obožavateljima potpisivanjem autograma ili odgovaranjem na njihova pisma kao i davati intervjue te na druge načine surađivati s tiskom i ostalim predstavnicima medija te se klonula svega što su predstavnici reklamnih odjela holivudskih filmskih tvrtki smatrali neophodnim za održavanje blistavoga statusa. „I want to be let alone.“, odnosno „Želim da me puste na miru.“, jedna od njezinih najglasovitijih filmskih replika, izrečena u drami Grand Hotel (SAD, 1932) Edmunda Gouldinga, posve je primjenjiva i na njezin odnos prema očuvanju privatnosti i društvenom životu. Garbo je također među rijetkim zvijezdama uopće koje su se još za trajanja slave i uspjeha uistinu i konačno, samovoljno povukle iz javnosti i posve se prestale baviti dotadašnjim zanimanjem. Svijet glume napustila je 1941, kad joj je bilo 35 godina, a njezin ikonički ugled do danas je tek donekle izblijedio.

    O liku i djelu božanstvene Grete, kako su je zvali, napisano je više biografskih knjiga, a pozamašno, tristo devedeset stranica obimno ostvarenje Zimsko drvo Šveđanke Ellen Mattson (1962), izvorno objavljeno 2012, a u nas, u prijevodu Željke Černok, u nakladi zagrebačkih Hrvatskog filološkog društva i Disputa, krajem 2014. godine, fikcija je zasnovana na činjenicama. Dokufikcija, moglo bi se reći filmskom terminologijom. Svojevrsna suvremenija inačica onoga što je nekoć zvano romansirana biografija, dok se danas takve romansirane priče o zbiljskim poznatim osobama naprosto smještaju među romane. Zimsko drvo prati uglavnom privatni život Grete Garbo od 1929. do 1935. godine i to iz gledišta njezine fikcionalne osobne tajnice Vendele, mlade Šveđanke što ju je upoznala na prekooceanskom brodu za putovanja iz Švedske u Sjedinjene Države.

    Jedna od temeljnih osi na kojima se gradi taj literarni portret pitanje je: je li Garbo bila osobena čudakinja ili je njezino izbjegavanje, da tako kažemo, uobičajenog medijskog prostituiranja, odnosno njezin nedostatak poriva za samopotvrđivanjem izvan djelatnoga okvira izabranoga poziva, tj. umjetnosti, pokazatelj skromnosti i putokaz takozvana normalnog ljudskog odnosa prema pretjeranim zahtjevima društva spektakla? Jednoznačnog odgovora, dakako, nema a Mattson tu dvojbu koristi kako bi isprela podugačak, gdjegdje, može se učiniti, repetitivan i neusmjereno zastraničan, no u cjelini nijansiran portret tajanstvene Grete koja će i po svršetku ostati podjednako enigmatična i nedohvatna. Tako i valja, jer karizmatično privlačne osobe to su upravo zato što ih je nemoguće odgonetnuti, premda ih resi osobina da vabe na pokušaj dokučivanja njihova čara.

    Sudjelovanje u medijskom cirkusu Greti Garbo ponajprije je bio zamorno i nezanimljivo, smatrala ga je uzurpiranjem vlastita vremena, slobode i mira. Također, taština i ponos u nje su se otjelovljivali oprečno nego u većine drugih zvijezda, što će reći da nije imala potrebu otkrivati se, nego skrivati. I naposljetku, strepila je od toga da će javnim iznošenjem pojedinosti o sebi, izgubiti svoje ja. „Ako im ispričam o sebi, neću više postojati... To što me vole ne daje im pravo da kopaju po meni... Što žele od nepoznate osobe? Žele dio mene. Otkidaju dijelove i jedu ih, kao Ivica i Marica...“ neke su od rečenica kojima svojima bližnjima tumači tu fobiju.

    U viđenju Ellen Mattson, temeljenom na već postojećoj literaturi, Garbo je smatrala da u Hollywoodu snima loše filmove, no to je prihvaćala posve pragmatično. Vodeća joj je nakana bila zaraditi dovoljno novca i potom se, financijski zbrinuta, vratiti u Švedsku. Scenarije nije čitala do pred samo snimanje, kako bi se izvedbi mogla predati dok još vjeruje u to što čini i prve bi joj izvedbe ispred kamere obično bile najbolje. „Nemam nikakvu tehniku, samo osjećaje. A osjećaji su tanani poput paukove mreže... Ovdje žele samo probe i probe, boje se trošiti film uzalud, na kraju ti lice bude prazno i plosnato poput tanjura.“ – jadikovala je. U smislu kvalitete, cijenila je jedino svoj rad s redateljem Mauritzom Stillerom, s kojim je i došla iz Švedske, no koji je, opirući se holivudskim uzusima rada, ondje brzo postao nepoželjan.

    Uz Garbo i Stillera, u knjizi su ponešto pomnje ocrtani glumački kolega i dobar prijatelj te, po svoj prilici ljubavni partner u jednom razdoblju, njezin sunarodnjak Nils Asther kao i scenaristica Mercedes De Acosta. Potonja je zdušno sudjelovala u oblikovanju drame o švedskoj kraljici Kristini za koju se i Garbo osobito zagrijala, pronalazeći u svojevoljnoj abdikaciji monarhinje sličnosti s vlastitim nagnućima. Na koncu je ipak pristala da se film, zvan Kraljica Kristina (Queen Christina, SAD, 1933.) u režiji Roubena Mamouliana, s potpisanim scenaristima H. M. Harwoodom i Salkom Vertel, oblikuje na klasičniji holivudski način, prema uobičajenim očekivanjima publike.

    Živo su i zabavno predočeni susreti s kinematografskim mogulom Louisom B. Meyerom i producentom Irvingom Thalbergom, tek iznimno sposobnim i promućurnim poslovnim ljudima na čelu filmskog studija Metro Goldwyn Meyer. Thalbergova filozofija bje: „Zaboravite umjetnost. Koristimo vas, shvatite to. Kao ciglu. Imamo mnogo cigli. Moramo prvenstveno misliti na našu američku publiku.“ Greta Garbo je Meyera nazivala „trgovcem smećem“, a u epizodi sa Stellanom Claessonom, tadašnjim ravnateljem švedskog filmskog studija Svensk Filmindustri, Claessonove riječi potvrđuju da su najveći moćnici i na starom kontinentu kinematografiju ponajprije držali robom, a ne umjetnošću. „Isti stari glumci govore iste replike, a ljudima se to sviđa, ne žele ništa drukčije. Pišite smeće, kažem svojim piscima, govorim to već dvadeset godina, jer smeće se prodaje. Ali to mora biti zabavno smeće. Neka bude veselo i smiješno smeće s lijepim šlagerima!“

    Fikcijsko, dakle, djelo zasnovano na stvarnim likovima i događajima, Zimsko drvo Ellen Mattson u načelu možemo smatrati zadovoljavajućim štivom o liku i dijelu Grete Garbo, nimalo nepouzdanijim od kakve biografije, autorizirane ili ne – a gotovo bismo se usudili reći i autobiografije – jer tko god pisao takvo djelo, događaje prepričava kroz prizmu vlastite interpretacije, baš kao i u romanu, kakav je ovdje slučaj.

    © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 6. listopada 2015.

Piše:

Janko
Heidl