Hipnotizirajuća imaginacija

25. Animafest Zagreb, Svjetski festival animiranog filma / Kratkometražno i dugometražno izdanje, 9. – 14. lipnja 2015.: Pjesma mora (Song of the Sea), red. Tomm Moore

  • Pjesma mora (Song of the Sea), red. Tomm Moore

    Pjesma mora
    , dobitnik nagrade publike na ovogodišnjem Animafestu te film nominiran za nagradu Oscar 2015. u kategoriji najboljeg dugometražnog animiranog filma, baš kao i prethodni fascinantan naslov osebujnog i talentiranog Tomma Moorea Tajna Kellsa (2009), također se, kao i spomenuti prethodnik samo manje eksplicitno, u samoj svojoj srži bavi dihotomijom katolicizam-poganstvo. I iako je pritom katolički moment kod ove višedimenzionalne rekonstrukcije mitskog keltskog folklora prenapučenog polubožanstvima i elementalima samo sporadičan, ipak ne može proći nezamijećeno, čime se kreira gotovo panteističko oduševljenje zajedništva. (Pritom je posebno zanimljiv povijesno dokumentiran podatak ili radije bizarna hagiografska crtica iz 6. stoljeća o navodno uhvaćenoj i pokrštenoj sireni koja se u katoličkom kalendaru uredno vodi kao Sveta Murgen, čime  spoj pogansko-kršćansko doživljava kulminaciju.)
    Pjesma mora (Song of the Sea), red. Tomm Moore
    Sprega tih dvaju, na prvi pogled opreka, u zanesenoj vizuri redatelja naročito je vidljiva u frapantno stiliziranom vizualnom – florealnoj bordurnoj ornamentalistici nadahnutoj filigranskim medijevalnim manuskriptnim iluminacijama s jedne te nadahnutošću ideogramsko-simboličkim piktskim kamenim blokovima dekoriranima gravurama geometrijsko-mandaličnih egzotizama s druge strane (artističko vodstvo potpisuje Mooreov stalni suradnik Adrien Merigeau). Prekrasno i efektno tretiranje svjetla, pažljiv i dubok, bogat odabir kolorita i organskih tekstura ekspresionističkih pozadina predstavljaju kontrast ljupkim minimalističkim likovima preciznih i smislenih ovalnih linija, koji pak u priči imaju svoje dvojnike kojima i glasove daju isti glumci (primjerice otac i junak Mac Lir (Brendan Gleeson), baka i boginja Macha (Fionnula Flanagan)…), što također podupire i učvršćuje autorovu ideju o sveprožimanju starog i novog svijeta, proizlaženju jednog iz drugog i međusobnoj im ovisnosti.

    Na taj način svojom slojevitom plošnošću zadaje udarac kako suvremenoj dominantnoj 3D animaciji jednako tako i disneyevskoj formulaičnoj ukalupljenosti budući da naraciju vodi jednostavno ali ne nužno predvidivo, sa snažnom dominantnom emocijom melankolije. Centralna pak tema djela – nošenje s boli zbog gubitka majke, prikladno je i inteligentno iznesena kroz poznatu selkie-legendu o ženama-tuljanicama koje se nakon godina obiteljskog života po pronalasku svoje dotad odbačene i skrivene tuljanske kože ponovno vraćaju u primarno im animalno obličje i odlaze u more; motiv je to poznat u naroda diljem svijeta iako je taj specificirano tuljanski usko vezan uz Irsku i Škotsku; tako postoje žene-labudice, paunice, krilate vile ili pak obične sirene kojima muški pretendent mora ukrasti kapu, perje, pojas ili krila kako bi ih zadržao uza se do trenutka dok one ne pronađu svoj ukradeni predmet – a zapravo imanentni i neodvojivi dio njihove psihe i bića, te ne odu zauvijek (u nas su primjerice poznate inačice u predajama Žena-vila, Bijela vila i hljebac kruha, Vila doji navrh brda itd.).
    Pjesma mora (Song of the Sea), red. Tomm Moore
    Lik Mache, nadahnut istoimenom drevnom irskom boginjom, druga je važna majka Pjesme mora – u ovom slučaju antagonistkinja dobroj majci-tuljanici, no koja – jednako kao i Miyazakijeva Yubaba iz Avantura male Chihiro (ali i slavenska Mokoš, čiji je sanskritski korijen imena makha!) primjerice, biva podjednako mračna koliko i slojevita, onoliko kontroverzna koliko i ambivalentna – njihova dualna, zastrašujuće autoritativna narav prezentirana je kako voljnim, animagusnim transformacijama (starica Yubaba u pticu, Macha kao sova u čovjeka) tako i predimenzioniranostima obličja. Sve u svemu, Pjesma mora, jednako kao i Tajna Kellsa, hipnotizirajuće je imaginativno i iznimno gledateljsko iskustvo specifičnog imaginarija i svakako potencijalni uzor kakvom bismo trebali težiti u prezentaciji autohtonim nam Priča iz davnine primjerice.

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 19. lipnja 2015.

Piše:

Katarina
Marić

kritike i eseji