U Indiji kao kod kuće

Kino Tuškanac: 7. Dani Indije Otkucaji suživota, Zagreb, 15. travnja – 15. svibnja 2015.: Tamo gdje palme cvatu, red. Ljiljana Bunjevac-Filipović

  • Tamo gdje palme cvatu, red. Ljiljana Bunjevac-Filipović

    Nećemo izreći ništa nova kad kažemo da nijedna knjiga, nijedan film, nijedan medij, uz ma koliko vještog i predanog realizatora, nije u stanju obuhvatiti puninu života i osobnosti ijednoga čovjeka. Osobito ne iznimnih, nesvakidašnjih ličnosti o kakvima se filmovi, kada je o njima riječ, i snimaju. Stoga se, dakako, u takvom pothvatu valja opredijeliti za jedan aspekt lika i djela i nastojati ga što bolje obraditi. U dokumentarnom filmu Tamo gdje palme cvatu (2015) Ljiljane Bunjevac-Filipović, palme cvatu u Zapadnom Bengalu u Indiji, na širem području Kolkate, gdje je hrvatski isusovac i misionar, otac Ante Gabrić točno pedeset godina pomagao siromašnima, nesnalažljivima, nemoćnima, napuštenima, bolesnima, umirućima i, dakako, širio evanđelje među tamošnjim muslimanima i hinduistima.
    Tamo gdje palme cvatu, red. Ljiljana Bunjevac-Filipović
    Rođen u Metkoviću 1915, preminuo u Kolkati 1988, Ante Gabrić je po dužnosti u Indiju došao 1938. i ondje našao novi dom. Osjećao se, govorio je, kao kod kuće, vjerojatno i zato što je okoliš delte Gangesa umnogome nalikovao na njegov rodni kraj, deltu Neretve. Činjenicom trajanja pedeset minuta, jasno je dano do znanja da Tamo gdje palme cvatu neće predočiti mnogo o svome protagonistu i njegovim postignućima, a redateljica Ljiljana Bunjevac-Filipović i njezina ekipa priklonili su se najočekivanijem i najlogičnijem pogledu, pohvalnom skiciranju puta dobročinstava što ih je tijekom pola stoljeća u Indiji, kao sluga Božji, djelatnik Katoličke crkve, počinio Gabrić. Spomenimo ili naglasimo, da se njegovo djelo smatra toliko vrijednim da je nedavno pokrenut biskupijski proces za proglašenje Ante Gabrića blaženim.

    Da u TV-dokumentarcu Tamo gdje palme cvatu neće biti riječ ni o dinamičnom sabijanju neobuhvatnih silnica života, razvidno je već od prvih kadrova, širokih panorama snimljenih sporim pokretima kamere, prvo ušća Neretve, a potom Zapadnog Bengala, nanizanih u opuštenom, umirujućem ritmu i popraćenih samo laganom, uhu ugodnom glazbom. Filmsko vrijeme se, dano nam je do znanja, ne štedi. Početna uputa ne zavarava, uvjerit ćemo se. Pošteno. O ocu Gabriću tijekom filma ponešto govore ljudi koji su ga poznavali – i Hrvati i Indijci – a kako je i primjereno, dobar dio cjeline zapremaju arhivski materijali poput fotografija i snimaka dokumenata te isječaka iz filmova snimljenih za Gabrićeva života koji ga prikazuju na djelu, uglavnom dok se, pretežno biciklom, kreće ruralno močvarnim, mahom blatnim predjelima kraja u kojem je živio i radio.
    Tamo gdje palme cvatu, red. Ljiljana Bunjevac-Filipović
    Prema prikazanome, otac Ante Gabrić živio je asketski skromno, a dobra je djela činio požrtvovno i zdušno, iskreno, svojski nastojeći pomoći potrebitima, što mu je i polazilo za rukom, zahvaljujući iznimnoj energiji, vječnom optimizmu i istinskoj ljubavi kojom se posvetio svom pozivu. Razmjerno je blisko surađivao i s Majkom Terezijom, dobitnicom Nobelove nagrade za mir, a svjedoci vele da bi u svojim težnjama bio i mnogo plodonosniji da je, poput nje, od svojih nadležnih dobio više autonomije.

    Tamo gdje palme cvatu život i djelo oca Gabrića sagledava benigno dobrohotnim pogledom, slaveći njegov rad i izbjegavajući problematiziranje u bilo kojem smislu. Time i moguću dramatičnost, a na neki način i uvjerljivost. Ne želimo pritom ni izdaleka sugerirati da je otac bio problematična osoba, niti da nećemo povjerovati u istinitost onoga što gledamo. No svaki je čovjek moren kojekakvim brigama i nedoumicama, i svako nesamostalno djelovanje uključuje nekakvu suradnju, a odnosi s ljudima, pogotovo oni u kojima nekoga treba privoljeti na nešto novo ili drukčije, kao i oni koji traže iole zahtjevniju organizaciju, nužno su, zar ne, protkani nesporazumima i nailaze na otpor, a zasigurno i na brojne prepreke. I sam Gabrić u filmu mudro i lijepo kaže da je komplicirano biti jednostavan.
    Tamo gdje palme cvatu, red. Ljiljana Bunjevac-Filipović
    Gabrić je, upućuje nas film između ostaloga, u Zapadnom Bengalu gradio crkve, ceste i putove, naselja, uvodio društvene i zdravstvene promjene. Teško je stoga vjerovati da je tijekom pola stoljeća sve to teklo glatko i bezbrižno kao po loju, kako bi se prema prikazanome moglo zaključiti, mada je usput, anegdotalno, ipak spomenuto nekoliko nevolja kojima nije pridan osobit značaj. Gorostasno pak pitanje koje stoji u samoj srži teme, ono o tome koliko je misionarstvo, odnosno bilo koje organizirano nagovaranje, da ne kažemo nametanje jedne vjere pripadnicima druge – a što se nerijetko drži i oblikom kolonizacije – uopće donijelo koristi i dobra, a koliko štete i lošega, nije ni dotaknuto. Samorazumljivo je, je li, da je pokrštavanje jednako napretku i boljitku.

    Naravno, autori filma ne samo da imaju pravo na svoj stav, nego je, štoviše, zastupanje stava i filmotvoračka vrlina. No izbjegavajući svaku kvrgu, izbočinu, udubinu, oštricu, praveći se da one i ne postoje, uz školski – ili školnički, kako je rado govorio filmski povjesničar Ivo Škrabalo – elementarno, uredno neodvažno izlaganje, Tamo gdje palme cvatu ne nadilazi razinu korektne portretne bilješke, pitomo zadovoljavajućeg dokumentarnog slikopisnog priloga biografiji oca Ante Gabrića koji će sa zanimanjem pogledati poklonici njega samoga i onoga što on predstavlja. U pogledu baratanja izražajnim mogućnostima filmske dokumentaristike, to je ostvarenje Liljane Bunjevac-Filipović posve neambiciozno, što kao autorski izbor možemo uvažiti, no ne moramo cijeniti.

    © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 18. svibnja 2015.

Piše:

Janko
Heidl

kritike i eseji