Moć djetinjstva

Lijepo mi je s tobom, znaš, red. Eva Kraljević

  • Lijepo mi je s tobom, znaš, red. Eva Kraljević

    Gdje leži snaga i moć života? Što je izvor svega onoga tko jesmo i što činimo? Koja je, opet, nedohvatljiva fantazma što je istodobno i ultimativni eliksir i zbiljska radost života. Odgovor je na ovaj tek naoko enigmatski niz pitanja, vrlo jednostavan – djetinjstvo. U djetinjstvo bježimo, sanjamo ga, vraćamo mu se u mašti...  Kada nam je najteže, voljeli bismo uhvatiti onaj trenutak bezbrižnosti. Sjetimo se, kad smo bili mali, bili smo sretni. Bilo nam je lijepo. Lijepo mi je s tobom, znaš maleni je film koji, zapravo ne želi odrasti. Odnosno, barem ga ja takvim želim vidjeti. Autorica filma Eva Kraljević upustila je u svoj redateljski prvijenac predočivši nam dio svoje najintimnije zbilje. Naime, ona kroz određeno razdoblje snima svoju sestru Miu, radosnu i nesputanu osobu. Mia je osoba koja uživa u životu, smije se, zafrkava sve oko sebe, bez zadrške i spontano iskazuje svoje osjećaje. Ali, Mia ima Downov sindrom. U odnosu 1: 700 rađaju se takva djeca koja zastanu u razvoju, a njihovo mentalno stanje ostaje zarobljeno u stadiju djeteta predtinejdžerske ili rane pubertetske dobi.

    Tako govoreći i misleći, pristupamo takvim ljudima mi, navodno odrasli i zdravi ljudi. Kao da su oni drugi zarobljeni u tome stanju i treba ih žaliti. Jasno, ljudima s Down sindromom ostaju uskraćene mnoge životne mogućnosti. Ne postaju odrasle, svjesne, odgovorne, one koje samostalno nose težinu života. Ipak, zadržavaju vedrinu, spontanost i nešto što smo, mnogi od nas, drukčijih i zdravih, negdje izgubili na tom putu odrastanja – ljubav. Autorica pristupa svojoj sestri upravo kako bi iskoristila snagu te ljubavi. Pri gledanju filma neće biti neobično da se javi i takav osjećaj. Jer, Eva čak i otvoreno, pripovjedačkim glasom u offu govori ponešto o tomu. Ona nam priča pripovijest o dvije djevojčice koje su zajednički odrastale i oduvijek bile vezane.
    Lijepo mi je s tobom, znaš, red. Eva Kraljević
    Kada je Eva imala četiri godine, njezina joj je sestra Mia sa svojih šest bila uzor u svemu. Odjednom, sve se promijenilo. Nakon što je „anomalija kromosoma 21“ počela djelovati, Mia je zauvijek ostala dijete, a Evi se njezina sestra sada pokazala kao osoba s neprevladivim ograničenima, ali je i dalje ostala najbliskije biće u njezinu životu. Upravo je to bio motiv koji će pokrenuti i ovaj film. Eva Kraljević, kao diplomirana snimateljica s ADU-a – nakon niza uspjelih dokumentaraca, TV-drama i reportaža – odlučila nam je filmski predočiti djelić svoje najosobnije intime. Naime, svoju ljubav prema Miji. Je li Eva zapravo iskoristila svoju sestru Miu? Je li ovaj autovoajerizam na neki način zlorabio nepatvorenu sestrinsku ljubav? Da li je ta ljubav sada oskvrnuta? Kada sam gore spomenuo da Eva „iskoristila snagu te ljubavi“, onda je to korištenje pretvoreno u umjetnički artefakt koji sublimira taj temeljni osjećaj.

    Kamera se u autoričinim rukama vrlo često sasvim približava Mijinu licu. Njezin izraz lica, a koji je karakterističan za osobe koje imaju Downa, nikada ne prestaje biti izvorom temeljna nadahnuća Evina filma. A taj je, ponavljam – ljubav. Lijepo mi je s tobom, znaš zasigurno je najbolje pogođeni naslov ovoga filma. Druženje dviju sestara pred kamerom, uz detalje iz uobičajena života u kojima se pojavljuju i njihova mama Jasna i tata Pero, nikada ne dovodi u pitanje osjećaj ugode i ljepote te sestrinske povezanosti. U film su uključene i sekvence iz starih kućnih, VHS-filmova koje obuhvaćaju i neke uobičajene epizode što se obično snimaju u takovrsnim video zabilješkama: proslava Mijina rođendana, sličice s plaže, konačno, dvije sestre koje tata snima u kadi...
    Lijepo mi je s tobom, znaš, red. Eva Kraljević
    Upravo će taj posljednji motiv biti predmet autoričina metafilmskog referiranja. Eva će sada ponovno ući s Miom u kadu kako bi joj odrezala nokte. Na taj način ona, prekoračujući u kadu, prekoračuje i granice svih mogućih predrasuda u vezi sa ženskim i sestrinskim odnosom. (Emotivna se bliskost i ogoljeno prikazuje.) Saznajemo, Eva je, krenuvši na studij, otišla od kuće. Mia je nastavila živjeti s roditeljima. Ipak, Eva i Mia doista u filmu sve rade zajedno, jedu i piju, smiju se i zafrkavaju, a na kraju i plaču. Završni autoričin komentar pomalo i patetično iskazuje tu bliskost i zajedništvo, unatoč sada razdvojenim životnim putovima.

    Kakav dojam ostavlja ovaj srednjometražni dokumentarac? Radi se o poetskoj studiji s vizualnom toplinom koja izbija gotovo iz svakog njegova kadra. Tijela i lica Eve i Mie često su spojena ili sasvim približena. Njihovi su razgovori slobodni i spontani, često o najbanalnijim stvarima. No, što nam to govori? Eva je, snimajući je i pričajući nam priču o svojoj sestri, zapravo, emotivno i izravno ogolila i samu sebe. Kada govorimo o izravnom filmu u ovdašnjim okvirima, pada mi na pamet antologijski cinema vérité kino-prvijenac nedavno preminolog Tomislava Radića. Jer, i film Eve Kraljević jest doista živa istina. Iako se ta istina odvija u znaku takve teme kao što je Down sindrom, u njemu ne prevladava sažaljenje ili pritajena tuga. Lijepo mi je s tobom, znaš sav je u radosti. Pa i u onu spomenutu, zadnjem kadru kada dvije sestre zagrljene plaču. Iako ponekad preizravan u poruci, film zadržavu pažnju u cijelom svom trajanju. Prvijenac Eve Kraljević pruža emotivnu, no i autorski suvislu krišku života. Filmski je to povratak u snagu i moć života koju ima samo – djetinjstvo.

    © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 4. svibnja 2015.

Piše:

Marijan
Krivak

kritike i eseji