Nebo donosi dan
Zagreb Cappuccino, red. Vanja Sviličić
-
Ono što je najpozitivnije u hrvatskim kinima je činjenica da Hrvatska može reći: „Imamo kinematografiju!“. Tu je HAVC, tu su festivali i nagrade, promocije i premijere, konačno, tu su i – filmovi. Pišući svojedobno o Matanićevoj komediji Majstori (2014) tu sam činjenicu uzeo neprijepornim pozitivnim momentom HR-kina. Komedije, (melo)drame, krimići, trileri, povijesne freske, sličice iz stvarnog života... – jednostavno filmovi. No, ponekad se čini da se pojavljuju i sasvim bespotrebni filmovi. Filmovi zbog filmova. Ona kino-djel(c)a koja postavljaju pitanja o smislenosti navlastita postojanja. Zašto uopće nešto, a ne radije ništa? Iako pitanje dolazi iz nepopularna, filozofijskog diskursa, ono nije – besmisleno. Debitantski dugometražni uradak Vanje Sviličić Zagreb Cappuccino zasigurno nije najlošiji uradak sve vitalnije i sve izvjesnije, neupitnije HR-kinematografije. No, upravo povodom njega zaokupila su me gore navedena pitanja.
Nakon poduže vožnje zagrebačkim ulicama, na početku se filma lociramo u novogradnju negdje iznad Bijeničke ceste. Tamo zatječemo Petru (Nela Kocsis) koja pedantno čisti ogroman stan. Njezino tmurno, ali još uvijek lijepo lice odaje atraktivnu ženu u četrdesetima, izgubljenu u vremenu i prostoru. Vrlo brzo, nakon što joj u posjet pristiže vršnjakinja, prijateljica Kika (Mila Elegović), saznajemo da je uzrok Petrinoj traumi razilazak sa suprugom Igorom. Čini se, njezin se svijet srušio i treba ponovno pronaći neki smisao za nastaviti dalje. U tome bi joj trebala pripomoći Kika. Ali, namah uviđamo da je Kika, koja je doletjela iz Njemačke, također žena koji i sama nema neki čvrsti oslonac u životu. Za obje, prepoznatljivo smještene u ovdašnju, hrvatsku zbiljnost i njezine mentalne sklopove, taj će oslonac, naravno, predstavljati muškarac. Što je žena bez brkova, pardon bez muškarca? Skoro pa... ništa.
Dvije žene postavljaju se prema (za)danoj situaciji oprečno jedna od druge. I dok Kika, čini se, vidi u njihovu statusu slobodnih žena mogućnost, zapravo iluziju da se treba prepustiti beskrajnoj zabavi i tulumarenju, Petra joj se nevoljko pridruži u noćnom putešestviju po zagrebačkim kafićima i diskotekama. Ona je još uvijek pritiješnjena Igorovom sjenom. I doslovno, slika na ogromnom zidu, apstrakcija s tamnim tonovima, njegov je predmet koji ju simbolički guši. Petrine kompulzivne radnje pretjerane urednosti i dovođenja u red predmeta u kući, svjedoče da se ona na taj način izbjegava suočiti s novonastalom stvarnošću.
Nadalje, i Petra i Kika još uvijek nemaju potomstva. Kao žene s neprijepornim nagonom majčinstva one, više-manje nesvjesno, utjelovljuju tu situaciju. Biološki im sat polagano istječe. Ipak, kao emancipirane gradske žene, one se tješe time da su ženska sloboda i solidarnost u svijetu muškaraca nešto što im je vrijedno kao zalog onog budućeg. Scenaristički predložak – što ga zajedno potpisuju redateljica i njen suprug Ognjen Sviličić – međutim, ovdje se zapliće u nešto što, zapravo, i nema zapleta! Gledatelj koji se na početku zainteresira za likove bit će prikraćen za njihovu iole suvisliju karakterološku razradu. Ostaje tek kroki postavljen već na početku filma. Ne saznajemo o ženama/curama ništa više doli da su one – sàme.
Nakon kratke epizode u domu Kikinih roditelja, ključna je sekvenca ona u kojoj se Kika i Petra upuštaju u noćni provod. Nakon mnogo popijena bića i lude zabave, one ulove dvojicu mladića koje odvedu u svoj stan, yuppijevski dvorac usamljenih princeza. Pijana Kika odmah će se dati na posao i zajašiti svog muškarca (Duško Gojić), a sjetna Petra svog će mladića (po zanimanju robotičara!) zaskočiti tek da bi prekinula nelagodu šutnje s nepoznatim. Ali, ne lezi vraže, upravo će takav pristup polučiti veći uspjeh od Kikina. (Naime, čini se, Kikina je nametljivost utjecala na to da mladić zakaže.)
Petra se budi sasvim promijenjena – sada je poletna i živahna, a na njezinu se licu ocrtava zadovoljstvo. (Što je, o što je razlog tvojoj sreći Petra?) Kika svojoj prijateljici tek tad otkriva da je u Zagreb došla kako bi ovdje, „jeftinije pobacila“ začeto dijete. Njezina je noć razotkrila iluziju o raskalašenoj bezbrižnosti koja se pokazala, zapravo, impotentnom? (Stoga, valjda, i želja za pobačajem?) E da... U cijelu je priču, pa onda i u naslov filma ušla razblažena slatka kava. Dakle, kapućino. U Petrinu hiper-turbo dizajniranom yuppijevskom stanu, našao se i aparat za kapućino. Dvije žene koriste svaku prigodu za opuštanje uz taj napitak. Njegova je, pak, funkcija na simboličkoj razini filma, čini se, ta da pokaže kako su nam, tzv. mala zadovoljstva ona koja, zapravo, čine život sretnijim.
No, što se, prema meni, krije iza takve prepostavke? Sam je kapućino tek „objet petit a“. Radi se o „nedohvatljivom predmetu želje“, što ga psihoanalitičar Lacan postavlja kao bazu cijelog svog sustava. Ipak, nisam baš siguran da je kao takav pozicioniran i u filmu Vanje Sviličić. Mnogo mi se izglednijom čini pretpostavka mnogo trivijalnijeg podrijetla. Vraćam se gore postavljenom retoričkom pitanju: „Što je, o što je razlog tvojoj sreći Petra?“ Pa da se onda tvojoj sreći pridruži i Kika, odustajući od želje da pobaci, te tako održavajući nadu da će dobiti dijete? Čini se, autori su ovoga filma podlegli vrlo trivijalnom naravoučeniju. Kako da žena zaboravi na traumu neuspjelog braka i rastavu? Kako izbjeći samoću i (ne daj bože) besmisao egzistencije? Povremenim noćnim lovom na mlado muško meso, jogom, shoppingom, vizažiranjem (Kika je vizažistica u robnoj kući), zatezanjem kože (Petra je dermatolog), konačno ispijanjem kapućina i, ponajprije, povremenim seksićem bez obveza.
Riskirajući da budem konzervativan i demodé, kazujem da je sve to bez veze i da to nije svijet koji bi me iole zainteresirao. No, nisam važan ja kao takav. Mnogo je važnija bezidejnost i trivijalizacija, bespotrebnost ovoga filma. Bez izraženije karakterizacije, ali i senzacionalnijeg oblika filmskog zapisa (osim završnog dizanja kamere iznad cool-žena sa zatamnjenim naočalama) film ostaje plošan. No, još je više takav zbog nesuvislosti naracije koja vodi iz trivijalnog u šablonsko. Naoko blago feministički, on zapravo nesvjesno prepostavlja patrijarhalni okvir koji šablonski vidi objekte želje u pukome konzumerizmu i muškome svijetu materijalno opipljivih dobara. Jer, ne radi se o kapućinu... Radnja se odvija u hiper-dizajniranoj stančini, s čije visine protagonisti(ce) filma gledaju na Zagreb. Film prezire stvarnu pustinju u kojoj živimo.
Premijera je bila ženski glamurozna, upravo kakva treba biti za Dnevnik HTV-a. Zagreb Cappuccino je baš toliko herzik-skockan, da njegova priča paše svima. Soareje, dekoltei, martiniji i kapućina... Film je to, čini mi se, baš za ljude koji su se pokazivali na svečanoj premijeri. A ja bih mogao tek biti zloban: „Ma zašto uopće film, a ne radije ništa?“
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 23. ožujka 2015.
Piše:
Krivak