Može li dox-forma pobijediti život?

11. Zagrebdox, Međunarodni festival dokumentarnog filma, Zagreb, 22. veljače – 1. ožujka 2015.

  • Kainova djeca (Káin gyermekei), red. Marcell Gerö

    Može li dox-forma pobijediti život? U smislu širenja okvira manje ili više banalnih priča o ljudima i njihovim frustracijama, nezadovoljstvu, društvenom aktivizmu ili pak pukom preživljavanju u opakim uvjetima? Opakim jer žive na velikom ruskom smetlištu nadomak Moskve ili u mađarskoj provinciji koja se rapidno urušava. Ili su u fokusu tenkovske paljbe u kongoanskom rezervatu prirode ili pak zbog toga što je percepcija filmskih likova uvjetovana i ograničena bolestima, zlostavljanjem u mladosti i slično. Problematični lik iz filma Kainova djeca (Kain gyermekei, 2014), koji je režirao Marcell Gerö, nagrađenog u regionalnoj konkurenciji – ime mu je Zsolt – u posljednjoj trećini dugometražnog naslova sažima ključni društveni okvir na kojemu se temelji glavni repertoar ovogodišnjeg ZagrebDoxa. On tvrdi kako je demokracija drugo ime za suvremeno ropstvo u kojem je velika većina prikovana uz ono malo što privređuje i ima. Uz vidljivu većinu, objašnjava, postoji i ona nevidljiva, izbrisana iz svih registara i gurnuta na periferiju, bez službenog identiteta i temeljnih ljudskih prava.
    Kainova djeca (Káin gyermekei), red. Marcell Gerö
    Drugim riječima, drastično se povećava broj prekobrojnih za čije sudbine ne mare lokalne, a još manje državne institucije. Netko će sarkastično dodati kako dox-djelatnicima u tom pogledu ne nedostaju likovi i društvene teme, jedino pitanje je kako privući pozornost fondova i producenata. Dakle, u začaranom krugu koji kreće s  proizvodnjom demokracije nusprodukti su prekobrojni likovi iščašenih sudbina koji će se eventualno – uz komplicirani birokratski postupak – vratiti u fokus demokracije. Dakako, u medijskom smislu, kao bogate dokumentarne epopeje koje će na brojnim festivalima upozoravati zdrave pojedince na društvene anomalije i pritom će još, ako bude sreće i razumijevanja, primati pohvale i nagrade. U takvom, pojednostavljenom prikazu začaranog dox-kruga, vrlo vjerojatnim se čini kako dokumentarna forma trenutno ima značajan utjecaj na život društvenih zajednica. Moglo bi se konstatirati, bez znatnijih ograda, kako su recentna medijska istraživanja pobijedila život i komprimirala ga na razinu ekrana. Zagrebački festival krajem veljače (11. po redu) potvrđuje sličnu orijentaciju u repertoaru, kako međunarodne konkurencije tako i regionalne.

    Kainova djeca u mađarsko-francuskoj koprodukciji svakako je značajan naslov zbog njegova gesamtkunstwerk fokusa. Kompleksno slaganje narativne linije, uvjerljivi protagonisti te redateljeva strpljivost i vještina da iz njih izvuče ono najbolje sve je drugo samo ne regionalno, produkcijski manje raskošno ili nedorečeno. Njegova se festivalska regionalnost prvenstveno odnosi na geografski okvir. Kainova djeca su monumentalno ostvarenje s fokusom na mađarsku provinciju u istočnom dijelu zemlje u kojoj opće siromaštvo sustavno briše tradicionalne vrijednosti sela. U njegovu su fokusu i djeca, i rodbina i prijatelji trojice nekadašnjih maloljetnika čije će buduće živote obilježiti krvava djela u dobi od 14, odnosno 15 godina. Redatelj Marcel Gerő posegnuo je za dox-fragmentima starog filma o maloljetnicima u komunističkoj kaznionici Tököl (Bebukottak, 1985, redatelja Andrása Monoryja Mésza) kako bi na epski način razvio priču o tri lika koji su u ranoj mladosti osuđeni na zatvorske kazne zbog ubojstva svojih najbližih. Oca, učitelja i maloljetnog prijatelja koji je navodno pokušao silovati majku jednoga od njih (Zsolta).
    Kainova djeca (Káin gyermekei), red. Marcell Gerö
    Trideset godina kasnije taj čovjek sjedi na bolničkom krevetu. Preciznije, na psihijatrijskom je odjelu i daje intervju mađarskom redatelju. Govori smirenim glasom u kojem se naslućuje tiha prijetnja. Zsolt je nezadovoljan društvom i svijetom u kojem živi, no  ne želi odgovoriti na redateljevo pitanje o tome zašto je nakon ubojstva prijatelja nastavio stranputicom i povećao registar kaznenih djela. Marcel Gerő je ipak na koncu izvukao iz muškarca razloge za netrpeljivost spram neposredne okoline. U medijskom je smislu to priznanje proveo na briljantan način. Prvo je stari Zsolt govorio o tome kako u mladosti nije podnosio ismijavanje. Potom je maloljetni József, kolega iz zatvora i ujedno drugi lik u filmu, na arhivskoj snimci pričao o tome kako ga je zatvorski čuvar zamolio da pripazi na problematičnog dečka koji guta svakojake stvari – žarulje, žilete i čavle, između ostaloga. Iza toga je krenula snimka mladoga Zsolta u kojoj navodi gotovo sve što je gutao tijekom zatočeništva. Njegovo mlado lice krasio je pomalo blesav osmjeh. Sličnog osmjeha više nema na licu čovjeka koji će za otprilike pet godina napuniti  pedesetu. On će na redateljevo pitanje o ismijavanju kratko reći kako danas to nikome iz njegove neposredne okoline ne pada na pamet. Mirno sjedi na bijelom bolničkom krevetu i čini se da jednakom mirnoćom podnosi psihijatrijsko vještačenje. Međutim, dijalog u bijeloj sobi diskretno je naelektriziran.

    Njegova je majka oronula starica koja na kraju filma popunjava rupu u podu krhotinama linoleuma (ili nečega sličnog tom materijalu). Posve je dezorijentirana i nezainteresirana za sina. A dečko je ubio prijatelja zbog pokušaja njezina silovanja. Nije teško zaključiti kako se njezin interes razdijelio na alkohol i muškarce svakojakih profila i uzrasta. Sve se čini kako je u ranoj dobi Zsolt bio prisiljen na drastičan korak ne bi li promijenio smjer njezina interesa. Međutim, na tom se planu ništa nije promijenilo. Nije se promijenilo ni za Palija i Józsefa, inače druga dva lika u fokusu dugometražnog komada. Oni su, također, platili danak zbog psihološkog šikaniranja u ranoj mladosti. Ni njihova djeca ne prolaze bolje, sudeći po preziru uže zajednice prema Valériji, inače Palijevoj kćeri. Štoviše, socijalna služba je Józsefova sina premjestila u drugu zajednicu. Niti on, kao beskućnik, niti njegova bivša žena, koja nije daleko od sličnog statusa, zbog toga nisu mogli utjecati na njegov budući ugled u društvu.
    Kainova djeca (Káin gyermekei), red. Marcell Gerö
    Protagonisti Kainove djece spadaju (većinom) u red prekobrojnih, ali se ponašaju poput rasnih glumaca. Pa čak i maloljetna Palijeva kćer Vali (Valéria). Njihove su ispovijesti  sugestivne i dramatične, bez povišenog tona (uglavnom), uz napomenu kako je redateljev pristup temi i likovima krajnje oprezan, blag i spor. Nevjerojatno je kako mađarska dox-formula, izrazito sporog ritma, ima posve suprotan učinak. Drži gledateljevu pozornost budnom, poput detektivskih priča ili artificijelnih scenarija koji obrađuju životne drame, fiktivne ili po istinitim događajima.

    Prvi dugometražni komad Marcela Gerőa dio je dox-trenda unatrag par godina prema kojem se kreativci upuštaju u dugogodišnju pustolovinu zajedno s likovima koje prate filmskom kamerom. Moglo bi se čak reći da su na djelu projekti cjeloživotnog obima, u omjeru gotovo jedan naprama jedan. Korisno je podsjetiti na Boyhood redatelja Richarda Linklatera, cjelovečernji igrani projekt o usponima i padovima jedne američke obitelji, koji oponaša dox-formu. (Krajem veljače Patricia Arquette dobila je Akademijinu nagradu Oscar za sporednu žensku ulogu u tom filmu.) Svakako treba uvažiti i činjenicu kako je glavnu zagrebačku nagradu u međunarodnoj konkurenciji dobio filmski projekt epskih razmjera – Virunga.  I njegovu je redatelju Orlandu von Einsiedelu to prvo dugometražno ostvarenje. Komad je, zapravo, više od dokumentarca o nacionalnom rezervatu istočnog dijela Demokratske republike Kongo, inače utočišta za skupinu posljednjih primjeraka planinskih gorila.
    Kainova djeca (Káin gyermekei), red. Marcell Gerö
    Više je od pukog dokumentarca jer je rezultat dugogodišnjeg praćenja stanja na osjetljivom terenu. Osjetljivom jer će se pokazati da se na istom mjestu vodi bitka za očuvanje prirodne ravnoteže i opstanak ugrožene vrste. Vodi se, također, bitka između nacionalne garde i pobunjenika M23 zbog naftnih rezervi ispod Edwardova jezera. Dugometražni naslov je pokazao svu raskoš dokumentarne forme u kojoj je bilo mjesta i vremena za povijesne snimke kongoanske kataklizme, posebno teške u doba belgijskog kolonijalnog terora. Za špijunske igre Melanie Gouby, smione francuske novinarke koja je tajnom kamerom snimala razgovore s pobunjenicima i lokalnim pregovaračima u korist britanske naftne kompanije SOCO. I za ratni pohod pobunjenika koji su potisnuli regularnu vojsku i zauzeli prirodni rezervat. Posljednja trećina dokumentarca u mnogome podsjeća na američke igrane produkcije na temu rata. U Einsiedelovu filmu otvoren je širok rakurs prema planinskim gorilama, njihovim navikama, komunikaciji s čuvarima, tretmanu, osjetljivosti, bolestima itd. Doista gesamtkunstwerk (ili totalno umjetničko djelo) u sat i četrdesetak minuta koje izaziva veliku pozornost na festivalima diljem svijeta te je s razlogom nagrađeno Velikim pečatom na ovogodišnjem festivalu u zagrebačkom Kaptol centru. Njegova je funkcija izašla iz okvira pukog medijskog praćenja stanja stvari na terenu. Pored toga što konkurira živoj stvarnost te je u tom smislu vrlo blizu omjera jedan naprama jedan, Einsiedelov komad je djelomično i agitacija u korist kongoanskog parka prirode. Posljednje vijesti govore o rasulu među M23 pobunjenicima kao i povlačenju britanske naftne kompanije iz rezervata.
    Bolji život (Something Better to Come), red. Hanna Polak
    Povećanje vremenskog raspona za medijsko praćenje sudbina na periferiji ljudske zajednice zasigurno je aktualna agenda prema kojoj su se ravnali i drugi festivalski naslovi u konkurenciji. Primjerice, četrnaest je godina poljska redateljica Hanna Polak pratila rusku djevojku Yulu koja je dugi niz godina živjela na velikom odlagalištu, dvadeset kilometara od Moskve. Spletom povoljnih okolnosti izbjegla je perspektivu smetlišta i premjestila se u grad. Ostvarila je Bolji život, prema filmskom naslovu iz 2014. (Something Better to Come). Iza sebe je ostavila brojne kolege i prijateljice po smeću – svi redom bez službenih papira o identitetu.
    Vrtni ljubavnici (Eedenistä pohjoiseen), red. Virpi Suutari
    Ni mozaično finsko ostvarenje o vrtovima i njihovim stanovnicima nije bilo daleko od spomenute agende (Vrtni ljubavnici / Eedenistä pohjoiseen). Ne samo zbog toga što rad na zemlji traži strpljenje i što su gotovo svi vlasnici neobičnih vrtova u kasnijoj životnoj dobi. Redateljica Virpi Suutari iskoristila je prigodu i dotakla se devijantne strane sporog života uzgajivača biljaka. Doduše, nije bila ni blizu Ulricha Seidla, kolege iz Beča koji je isprovocirao zbivanja u austrijskim podrumima kako bi u svom filmu (U podrumu / Im Keller) naglasio opasne poroke i naopakometriju u pozadini estetizirane i dobro uređene javne slike o austrijskoj zajednici. Oba filma, zapravo, komprimiraju vremenske slojeve finskog i austrijskog društva u niz sporih, moglo bi se reći statičnih slika. A ispod njihove površine kao da nešto ne štima. Po razini devijantnosti finski je slučaj posve benigan u odnosu na austrijski sado-mazohistički. Pa ipak, Vrtni ljubavnici nisu samo idilični opis parova koji se bave biljkama i zemljom. Ima u njemu ponešto o navikama Finaca – primjerice, zločinima nakon opijanja i slično.

    Festivalska priča o komprimiranom vremenu i stvarnosti tu ne staje. Doprinos sličnoj dox-strategiji moguće je pratiti na primjeru još jednog Mađara čiji se film također bavi razvaljenim selom, u društvenom i u svakom drugom pogledu, pogotovo ekonomskom. Za naslov Drugačija Mađarska – Život jednog sela, fragmenti (Másik Magyarország – Töredékek egy falu hétköznapjaiból, 2013) Dénes Nagy je nagrađen Malim pečatom (nagradom za autore mlađe od 35 godina) jer je medijski vješto razobličio seosku zajednicu u teškoj depresiji. Jednako sporo i polagano poput starijeg kolege i zemljaka iz regionalne konkurencije. S fokusom na isti, sjeveroistočni dio mađarske ravnice. Po završetku projekcije u Kaptol centru u Dvorani 3 redatelj je objasnio kako mu je za snimanje oronulog sela trebalo otprilike deset dana, no pripreme su trajale punih godinu dana tijekom kojih je snimio više stotina fotografija. Za prvi dio filmskog naslova posudio je naziv retrospektivne izložbe mađarskog slikara Imrea Bukte (Drugačija Mađarska) otvorene u budimpeštanskom Műcsarnoku krajem 2012.
    Drugačija Mađarska – Život jednog sela, fragmenti (Másik Magyarország - Töredékek egy falu hétköznapjaiból), red. Dénes Nagy
    Alarmantni dojam seoskog fonda sjeveroistočne Mađarske postigao je zahvaljujući dobrom izboru likova, počevši od starog slikara pa do troje mladih protagonista nezadovoljnih životom u zapuštenim kućama i poljima. Bukta je govorio o spontanom dizajnu, dok je znatno mlađa generacija s nestrpljenjem čekala buduće vrijeme, u kojem će kao punoljetne osobe sa zadovoljstvom zauvijek napustiti nestimulativnu sredinu. Trojka je – mladić i dvije djevojke – poput profesionalnih glumaca objasnila okolnosti uzaludnog života na selu. Mladić je jedini znao da u susjedstvu živi značajni suvremeni slikar po mađarsku zajednicu, premda ne izlazi van jer je čitav dan fokusiran na videoigre. Djevojke pojma nisu imale. Jedna od njih vapi za ludim noćnim provodima za koje selo, niti mari niti su ostalim žiteljima uzbudljivi. Drugoj je majka pokvarila softver za empatiju spram bližnjih i sve se čini kako je već izbrisala sjećanje na djetinjstvo bez nje. Redateljeva slika sela uglavnom je statična, s brojnim nijansama sivoga, i poput ruskog smetlišta na kojem prekobrojni iščekuju priliku za bolji život, na nekom drugom mjestu, u gradu. Mladi će redatelj na kraju maestralno završiti priču o drugoj Mađarskoj. Žutim autobusom koji u daljini poskakuje na poljskom putu kroz ravnicu u kojoj je i trava blatnjave boje. Prati ga tugaljiva domoljubna pjesma o mađarskoj zemlji. Taj autobus neodoljivo podsjeća na Šijanov u igranom filmu Tko to tamo peva.

    Ove je godine žiri, kako regionalni tako i međunarodni, prepoznao aktualnu agendu u dox-produkciji i nagradio njezine najbolje primjere. Prepoznao je želju filmskih djelatnika da doista participiraju u stvarnosti, komprimiraju u nekim slučajevima i više od jednog deseteljeća u kino format kako bi kompromitirali i ujedno konkurirali vrijednostima sive svakidašnjice.

    © Željko Kipke, FILMOVI.hr, 11. ožujka 2015.

Piše:

Željko
Kipke

kritike i eseji