Stereotipi i šovinizam

Snajperist (American Sniper), red. Clint Eastwood

  • Snajperist (American Sniper), red. Clint Eastwood

    Snajperista
    , američkoga, najjednostavnije bi bilo opisati kao Eastwoodov prilog desničarskoj, patriotskoj mitomaniji, propagandni proizvod kojega se ne bi postidjeli niti najomraženiji tvorci takve vrste filmova. Redatelj uzima stvarnoga čovjeka, Chrisa Kylea, koji se u povijesti američke vojske može podičiti kao snajperist s najvećim brojem odstrela te ga nastoji pretvoriti u ultimativnog nacionalnog heroja, svojevrsno mjesto pamćenja samo po sebi. Kyle, koji je sveden na ideju idealnoga patriota, postaje svoj vlastiti referent. Dodatno je to podcrtano na odjavnoj špici umetanjem dokumentarističkih snimki koje svjedoče o reakciji Amerikanaca na njegovu tragičnu pogibiju, nakon što ga je usmrtio psihički rastrojen vojnik kojemu je nastojao pomoći. Film otvara vrlo zanimljivo pitanje: u kakvom izopačenom svijetu živimo kada uvaženi filmski redatelj snima pamflet o čovjeku čija je jedna od najbitnijih referenci brojka koliko je ljudi pobio. Nitko od tvoraca ovoga filma, a tu uz Eastwooda mislim i na scenarista Jasona Halla, nije našao za shodno zapitati se u ime koga ili čega je taj čovjek ubijao na drugom kontinentu, u državi za koju većina ljudi iz njegove domovine ne zna gdje se nalazi?
    Snajperist (American Sniper), red. Clint Eastwood
    Vratimo se na početak. Iskustvo gledanja Snajperista vrlo je mučno i već u prologu uzrokuje okretanje želuca. Chris Kyle (Bradley Cooper) nišani i potom ubija dijete koje nosi granatu prema konvoju američkih vojnika u iračkom gradu. Redatelj koji otvara film tako što u ime ispravne stvari njegov protagonist ubija dijete, koje je prikazano kao negativac, u najmanju je ruku manipulativan. Ne trebate biti osobito pronicljiv gledatelj da biste uvidjeli kojim će putem nakon toga priča krenuti. Eastwood će još jedanput posegunuti za motivom djeteta – na kraju Kyleove četvrte iračke misije. Dječak predškolske dobi diže s poda minobacač, koji jedva drži, da bi ga potom odbacilo na junakovo sveopće oduševljenje jer ga neće morati prostrijeliti, što će dodatno učvrstiti odluku da se vrati obitelji u Sjedinjene Države. Između tih dviju točaka odvija se glavnina priče koja je vrlo pomno posložena da bi prikazala koje sve karakteristike pravi nacionalni junak treba imati pa bi se Snajperist mogao prikazivati u programu osnovnoškolskoga obrazovanja ako nekome jednom padne na pamet da uvede predmet tipa patriotske kulture.

    Nakon ubojstva djeteta u Iraku slijedi analepsa koja nas vraća u Kyleovo teksaško djetinjstvo. Prvo mjesto gdje ga Eastwood smješta je crkva ne bi li naglasio njegov status vjernika jer pravi Amerikanac, bit će naglašeno i kasnije, odgovara jedino svojoj domovini i Bogu. Uostalom, ne može se voljeti domovina ako se ne voli Boga. Potom se skicira odnos s konzervativnim i maskulinim ocem koji je svojim sinovima putem odgoja usadio sve potrebne vrline muškosti, što se eksplicira u sceni lova. Chris i njegov brat pravi su muškarci i Amerikanci, a prava je Amerika ona ruralna – rodeo i alkohol predstavljaju muški svijet, dok podređene žene čekaju kod kuće. Chris se rajca na rodeo i želi biti kauboj u vremenu kada kauboji kao takvi više ne postoje nego su stvar prošlosti i romantiziranih narativa popularne kulture, ali očito još uvijek djeluju kao rodni performativi. Nakon što je junaka postavio kao oličenje istinskoga maskulinoga duha i vjernika, još uvijek je nedostajala jedna komponenta – patriotska.
    Snajperist (American Sniper), red. Clint Eastwood
    Stoga slijedi nakaradno patetična scena u kojoj protagonist na televizijskom prijemniku gleda napad na američku ambasadu u Africi. Bradley Cooper s facijalnim grčem kao da ima moždani udar procijedi: „Što nam to čine?“, misleći pod nas na Amerikance. Vojnički dril i udvaranje puki su fileri u priči, ali Chris svojoj budućoj supruzi Tayi (Sienna Miller) eksplicira i nudi poduku iz patriotskih nazora, s kojima se ona mora složiti da bi mogla postati majkom njegove djece. Potom slijedi još jedna bljutavo-patetična scena – gledanje terorističkoga napada 11. rujna, ponovno na televizijskom prijemniku, koji dodatno učvršćuje volju protagonista da bori protiv američkih dušmana diljem naše jadne i napaćene planete koju je uništila neopjevana ljudska glupost, koju potvrđuje i činjenica da je takav film uopće snimljen. Zatim pratimo četiri vojne misije koje su isprepletene s otuđenim boravcima kod kuće u kojima se postavlja jednoobrazan i manipulativan portret protagonista. Ništa bolje nije prošao niti lik njegove supruge Taye, prilikom čijega se utjelovljenja Sienna Miller isplakala koliko zaigurno neće u ostatku svoje glumačke karijere.

    Gledano s tehničke strane, u filmu je, svojstveno Eastwoodu, sve dobro posloženo, određeni su prizori izvrsno režirani poput pustinjske oluje, no problem je što je redatelj upao u krajnji antiintelektualizam i moralni vakum. Kao uzor nudi neobrazovanu, krivo usmjeravanu, kolokvijalno rečeno – zatucanu osobu, koja se na drugi kontinent ide boriti a da niti sama ne zna zašto, osim činjenice da mu je netko rekao da se tamo nalaze američki neprijatelji. Snajperist je u potpunosti lišen društvenog, političkog i kulturnog konteksta koji se nikada ne propituje jer se to ne bi moglo uskladiti s koncpiranjem patriotskoga mita. Djelo malo želi biti akcijski film s vrlo stereotpino postavljenjim negativcima, potom rodoljubna bajka, a malo bi bio psihološka studija, iako Eastwoodu psihologija, unatoč svim zaslugama za filmsku umjetnost, nikada nije bila jača strana. Kao iskusan filmaš, trebao je odavno naučiti da mitologizacija i psihologizacija nikako ne mogu ići zajedno jer prva tendira uopćavanju i apstrahiranju.
    Snajperist (American Sniper), red. Clint Eastwood
    Čitam osvrte američkih kritičara i većina ih spominje da je redatelj dobro podcrtao moralne dvojbe protagonista pa se pitam jesmo li gledali isti film!? One su nakalemljene da se Kyle ne bi u potpunosti pretvorio u bezdušni stroj za ubijanje. Kada u konačnici i pomislite da će ga proganjati djela koja je u ratu počinio, on kaže da ga proganja jedino što nije spasio više suboraca od zlih Iračana. I tu dolazimo do bitne činjenice – u nastojanju da sve podredi liku savršenog patriota redatelj upada u neviđenu stereotipiju prilikom prikazivanja Iračana i njihove zemlje, koja graniči sa šovinizmom. Zapravo ne graniči. Ona jest šovinistička. Iračani su ili prevodioci u američkoj vojsci ili negativci, a ako nisu sasvim negativci onda pokazuju moralno upitno ponašanje poput čovjeka koji za informaciju o teroristu traži sto tisuća dolara. Snajperist, jer je američki snajperist, drugu stranu ostavlja sasvim utišanu i svedenu na animalnu razinu. Ne znam vjeruje li Eastwood zaista da iračkim gradovima trče djeca predškolske dobi s minobacačima na ramenu koje gotovi i ne mogu mogu nositi i ispaljuju projektile na američke oslobodioce?

    Clint Eastwood ponaša se kao da se u svoje 84 godine nije maknuo iz neke selendre u američkoj zabiti, a ne kao svjetski priznati redatelj. Zato umjesto Snajperista ponovno pogledajte Mostove okruga Madison, tamo likovi barem vole jedni druge, a ovdje se vole apstraktni koncepti i veliča ubijanje.

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 10. veljače 2015.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji