Boemski život Pariza

Elsa Triolet, Spletke sudbine. Dnevnik jedne egoistice (Les manigances. Journal d'une egoiste), Hrvatsko filološko društvo/Disput, Zagreb, 2014.

  • Elsa Triolet, Spletke sudbine. Dnevnik jedne egoistice (Les manigances. Journal d une egoiste), Hrvatsko filološko društvo/Disput, Zagreb, 2014.„Jeste li primijetili da život nije izrezan na kriške, kao kolač? Da stvari nisu tako jednostavne?“ – zaključne su rečenice dnevničke ispovijedi fikcijske tridesetogodišnje francuske umjetnice Clarisse Duval koja je, negdje krajem pedesetih, nakanila ostaviti dotadašnju karijeru šansonijerke i postati kazališnom glumicom. Za svoju prvu ulogu izabrala je lik glumice i zavodnice Zubiri iz izazovne istoimene jednočinke Georgesa de Porto-Richea praizvedene 1909., dijelom temeljene na posthumo objavljenim memoarskim bilješkama Stvari viđene (Choses vues, 1887-1900) Victora Hugoa, a što su se odnosile na stvarnu francusku glumicu i zavodnicu Alice Ozy, poznatu, među ostalim, i po tome što je 1849. posve obnažena igrala Evu u pariškom kazalištu Porte-Saint-Martin.

    Dok kriške kolača razdvajaju čisti rezovi, životna se građa mahom prožima, bez jasnih granica razdvajanja. Clarisse zatječemo upravo u takvom prijelaznom razdoblju, kada tijekom oporavka nakon automobilske nesreće u kojoj joj je slomljena noga, gubi volju za pjevačkim pozivom kojim je postigla određen uspjeh. Po profilu umjetnica, osjeća zov druge vrste nastupanja na pozornici, onaj kazališne glumice. „Postoji vokacija, to je istina, ali unutar vokacije postoji tisuću mogućnosti.“ – umuje.

    Iznesena u obliku junakinjina pomalo rastrzana unutarnjeg monologa, knjiga Spletke sudbine Else Triolet (1896-1970), izvorno objavljena 1962., skicira ugođaj dobrostojećeg boemskog života Pariza i Francuske krajem pedesetihih godina, kad šansonom vladaju Edith Piaf i Gilbert Becaud, a u eter su doprli i prvi zvuci rocka. Clarisse Duvall, prirodno nadarena pjevačica, o svome djelovanju nema osobito visoko mišljenje, no rado i razmaženo, mada ne i proračunato, rabi infrastukturu sposobnih muškaraca koji joj se dive – supruga i autora pjesama Marca, impresaria Benata i diskografskog moćnika Huga B. koji će joj s lakoćom omogućiti prelazak s pjevačke na teatarsku pozornicu.

    Premda ne sadrže autobiografske elemente, pisane rukom žene koja je i sama bila omiljena u krugovima intelektualaca i umjetnika – rođena u Moskvi kao Ella Kagan, prijateljevala je s Romanom Jakobsonom, Viktorom Šklovskim, Vladimirom Majakovskim, a nastanivši se 1924. u Parizu, drugovala je s nadrealistima, da bi se 1939. udala za Louisa Aragona – Spletke sudbine mogu se čitati kao znalački portret jedne vrste umjetničkog lika i svojevrsna rasprava o susretu samoživosti i velikodušnosti u osobi koja svojim djelom bez sumnje pruža veliko zadovoljstvo, ali istovremeno hlepi za priznanjem, koja posjeduje rijedak dar i sigurnost u nj, no istodobno je nesigurna u sebe.

    „Čovjek možda i nije tako loš kao što ga se predstavlja. Ako traži slavu, uspjeh, to možda nije samo zato da bi vladao, pobijedio, nego iz potrebe za ljubavlju. Za pjevačicu je prirodno da se želi svidjeti... Najbolji trenuci u mom životu bili su oni kad mi se činilo da me vole, najgori kad bih razočarala, kad sam osjećala kako se te tople struje povlače i ostajem sama sa svojim gnjusnim ja.“ – razmišlja Clarisse. „Bavim se poslom koji nije egoističan, koji bi, pretpostavlja se, trebao činiti zadovoljstvo drugima.“ Ili: „Željela bih ugoditi, svidjeti se, zavesti, željela bih da me zavole. Slušam pljesak... i ne vjerujem mu. ... Pisac, slikar, zahvaljujući snazi svoje iluzije, mogu vjerovati da će ih slaviti postumno, ali interpretator? Kod nas ljubav dolazi odmah ili nikad.“

    Neki su to od razgovora sa samom sobom hirovite protagonistice vazda rastrgane između želje da ugodi drugima i želje da ugodi sebi, kako u braku, u obiteljskim i prijateljskim odnosima ili pri, primjerice, kupnji novih cipela. Egoizam i nesebičnost načelno jesu posvemašnje opreke, no u tkanju života, čije sastavnice nisu razdvojene poput kriški, one se mogu susretati češće nego što bi se pomislilo.

    Na oko 120 stranica maloga formata Triolet kroz naizgledne trivijalnosti, poduprte čak i ubacivanjima atrakcija populističkoga okusa, kao što su iznenadne smrti i pokušaj atentata, uspijeva zahvatiti i predočiti mnoge tananosti nestabilno protočnih životnih i psiholoških slojeva.  

    © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 31. siječnja 2015.

Piše:

Janko
Heidl