Netko bira, netko kampira

Slavoj Žižek, Audum Mortensen, Žižekovi vicevi, Naklada Ljevak, Zagreb, 2014.

  • Slavoj Žižek, Audum Mortensen, Žižekovi vicevi, Naklada Ljevak, Zagreb, 2014.Vicevi, uglavnom sjajno oblikovana mala djela, nerijetko i kategorije remeka, silno su popularni u narodu, no malokad im se, gotovo nikad ne zna autor. Viceve se uvijek već čulo, oni su odjednom ovdje, ni iz čega. Osobinu vica da nema autora, u uvodu se knjige Žižekovi vicevi, označuje ključnom i to zato što se u toj anonimnosti, kolektivnosti sastoji njihova tajna. Slovenac Slavoj Žižek, jedan od najpopularnijih suvremenih filozofa na glasu je i kao ozbiljan filmofil. U svojim se radovima rado poziva na primjere iz sedme umjetnosti, neke su od njegovih brojnih knjiga izričito posvećene tumačenjima filma kroz filozofiju, odnosno filozofije kroz film – u hrvatskom prijevodu najpoznatiji je Pervertitov vodič kroz film (Antibarbarus/Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb, 2008) – a scenarist je i protagonist tri dugometražna dokumentarna filma: Slavoj Žižek i virtualna realnost (Slavoj Zizek: The Reality of the Virtual, Velika Britanija, 2004) Bena Wrighta te Pervertitova vodiča kroz film (The Pervert's Guide to Cinema, Velika Britanija/Austrija/Nizozemska, 2006) i Pervertitova vodiča kroz ideologiju (The Pervert's Guide to Ideology, Velika Britanija/Irska, 2012), oba u režiji Sophie Fiennes.

    Knjiga Žižekovi vicevi, u prijevodu hrvatskog, također filmu sklona filozofa Srećka Horvata, objavljena u Naklade Ljevak, nije knjiga filmske tematike. Ako ćemo pravo, nije baš ni knjiga Slavoja Žižeka, mada na naslovnici, na hrptu i na drugim odgovarajućim mjestima u knjizi, u potpisu stoji njegovo ime. I nije riječ o vicevima kojima je Žižek autor, nego o vicevima, šalama, anegdotama i zapažanjima koje taj filozof rado navodi kako bi zornije i zabavnije predstavio neke vlastite teze, tvrdnje i razmišljanja, kao i neke opće filozofske postavke. Vicevi su tu, uz nas, oko nas, s nama, ponajprije zato da nasmiju, no njihova sažeta poentiranost nerijetko je, očito drži Žižek, filozofija u malom. Nevelika, oko 150 stranica tanka knjižica Žižekovi vicevi pripada kategoriji popularne filozofije, a riječ je o zbirci izvadaka iz njegovih djela – knjiga i predavanja – koje je u taj zgodan brzopotezni priručnik jednog aspekta žižekovštine prikupio norveški konceptualni umjetnik Audun Mortenson.

    Kao, dakle, osvjedočeni filmofil, Žižek mnoge filozofske vic-primjere pronalazi u svijetu kinematografije, implicitno sugerirajući, među ostalime, da se iz vrhunskih filmova može mnogo naučiti o filozofiji, odnosno o onome što filozofija govori. Također i o svijetu oko nas, no ne na razini turističkog promatranja, nego na razini takozvanih velikih (filozofskih) istina. Isto tako, izborom filmova iz kojih vadi viceve, štoseve i misaone kalambure, neizravno, ali i nedvosmisleno pokazuje da su najveću i najtrajniju slavu stekla ona (tad još uvijek) celuloidna ostvarenja iza kojih, moguće i bez stvarnih filozofskih znanja njihovih autora, počivaju ozbiljna filozofska shvaćanja i promišljanja. Pa makar bila riječ i o djelima naizgled samo šaljivaca kao što je, primjerice, komičarska trupa braće Marx. Uz to, opet bez podizanja prsta, posve usputno, podsjeća na svojevrsnu dokumentarnu vrijednost igranih filmova, onih koji uspiju uhvatiti ono što nazivamo duhom vremena te nam desetljećima nakon nastanka svjedoče o tome koliko se toga jest, a koliko nije promijenilo u principima funkcioniranja društva.
    Biti ili ne biti (To Be or Not to Be), red. Ernst Lubitsch
    U tom smislu, primjerice, okrutnu će šalu o koncentracijskom logoru iz klasične komedije Ernsta Lubitscha Biti ili ne biti (To Be or Not to Be, SAD, 1942), nastaloj ispod pera Melchiora Lengyela, Edwina Justusa Meyera i samog Lubitscha, usporediti sa stvarnim događajima s početka 21. stoljeća, bankrotom američke energetske tvrtke Enron. Slučaj, veli, može biti protumačen kao neka vrsta ironijskog komentara na ideju društva rizika, odnosno društva riskantnih izbora u kojem neki – menadžeri – donose izbore, dok drugi – obični zaposlenici – riskiraju, kao što su u Lubitscha, riječima lika zvanog Erhardt Koncentracijski Kamp „Nijemci koncentrirali, a Poljaci kampirali.“  Iz drugoga Lubitcheva klasika, romantične komedije Ninočka (Ninotchka, SAD, 1939), opet prema priči Melchiora Lengyela, a po scenariju Charlesa Bracketta, Billyja Wildera i Waltera Reischa, izvući će štos o kavi bez vrhnja, baziran na paradoksu dvostruke negacije u kojem sam manjak funkcionira kao pozitivno svojstvo, a što potom primjenjuje na želju istočnih Europljana 1990. godine da dobiju i „demokraciju bez komunizma“ i „demokraciju bez kapitalizma“.

    Veliku životnu lekciju iz stvarnog, praktičnog, primijenjenog, a ne teorijsko-idealističkog načina funkcioniranja demokracije, odnosno prakticiranja slobode izbora za kojom nekoć, iz samoupravnog socijalizma žudeći gledasmo u smjeru Zapada, mogli smo odavna naučiti iz holivudskih screwball komedija, snimanih davnih, tridesetih godina prošloga stoljeća. U njima je, oprimjeruje Žižek, posve jasno predočeno da sloboda izbora postoji samo ako izaberemo odgovor koji se od nas očekuje. Svaki drugi odgovor je neprihvatljiv ili, umiveno rečeno, izbjegavanje teme. Trebali smo, je li, samo pravilno iščitati ono što je bilo jasno ispisano u američkim filmovima i znali bismo kakva nam budućnost dolazi, kako izgleda real-demokracija. Najvećim majstorima humora u kinematografiji Žižek drži rečenu braću Marx i britansku skupinu Monty Python koje će citirati u nekoliko navrata. Spominju se Alfred Hitchcock i njegov slavni pojam takozvanog MacGuffina, nepostojećeg, a ključnog motiva trilerske radnje, te višekratno njegov film Vrtoglavica (Vertigo, SAD, 1958) koji podupiru, odnosno odražavaju paradokse filozofskog kalibra.

    Naslov Žižekovi vicevi, rekosmo, nije obvezna i neophodna, ali jest zanimljiva djelomično filmska, odnosno filmozofska literatura, a poput drugih djela u kojima se ugledni filozofi s uvažavanjem bave sedmom umjetnošću, dobro je došlo priznanje digniteta mediju koji je, ne zaboravimo, prvotno imao sajamski karakter, a i do danas je češće usmjeren na zabavu i razonodu negoli na umjetnost.

    © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 15. prosinca 2014.

Piše:

Janko
Heidl