Između realističnog i artificijelnog
61. Festival igranog filma u Puli, Nacionalni program, Pula, 12. - 26. srpnja 2014.: Trebalo bi prošetati psa, red. Filip Peruzović; Vjetar puše kako hoće, red. Zdravko Mustać
-
Trebalo bi prošetati psa (72 min., Hrvatska, 2014), redateljski debi Filipa Peruzovića (1986) snimljen prema scenariju Tomislava Zajeca, nastalog po njegovoj istoimenoj drami koja je igrala i na kazališnim daskama, nepretenciozan je, ali ambiciozan i elegantan mali, intimistički film o oproštaju zagrebačkog knjižničara Janka (Franjo Dijak) od bivše djevojke Ive (Jadranka Đokić) i oca Franje (Vlatko Dulić), dobitnika nagrade za životno djelo na području prevođenja.Uporna kiša koja pada tijekom cijelog filma smještenoga u jedan dan, vremenski diskontinuiteti, malne monokromatski vizualni identitet prigušenog kolorita, slika nježno presvučena omaglicom, pokoje defokusiranje fotografije u likovnu apstrakciju, gotovo usporene kretnje likova, izbjegavanje svake žustrine, nervoze, gužve i strke, izostanak filmske glazbe, pažljivo probrani zvukovi i šumovi među kojima se, primjerice, ne čuju koraci, postupci su i alati kojima redatelj Peruzović i snimatelj Mario Britvić (također dugometražni debitant), uz skladnu pomoć ostatka ekipe, nimalo debitantski, suvereno, sugestivno, promišljeno i osjećajno interpretiraju predložak u precizno intoniranom poetsko-melankoličnom ključu ugodno ukotvljenom između realističnog i artificijelnog.
Snijeg koji nestaje
S plaćenim ubojicom (Mislav Čavajda) kao središnjim likom, Vjetar puše kako hoće (87 min., Hrvatska, 2014) scenarista i redatelja Zdravka Mustaća, autora nemalog opusa (kratkih) eksperimentalnih filmova, automatski donosi ozračje kriminalističkog filma, tim više što su i druga dvojica muških likova (Marko Cindrić i Bojan Navojec) također kriminalci.
Premda nije lišen nasilja, Vjetar puše kako hoće prije bi se mogao okarakterizirati metaforičkom dramom, djelom koje se služi klišejiziranim postavkama, no pristupa im s pomakom – dramskim, izvedbenim, simboličkim. Neprestano u osebujnom odmaku od realnosti, u postavljanu dijaloga, načinu kadriranja (filmska fotografija djelo je Borisa Poljaka), montažnim odlukama (montažer je Damir Čučić), neobičnim izmjenama ambijenata pod snijegom i bez snijega, glumačkim intonacijama (ansambl zaokružuju Iva Mihalić, Ivana Krizmanić i Maja Posavec koja je, reklo bi se, pogodila najtočniji registar interpretacije) s nadrealnom mišlju jasno naznačenom tek s nekoliko odličnih poteza pretkraj filma, Mustaćev je slikopis izveden u ključu hladne promatračke grubosti koji nudi mnoge nedoumice i ne dozvoljava gledatelju da se opusti i klasično prepusti zbivanjima i radnji.
© Janko Heidl, FILMOVI.hr, 22. srpnja 2014.
Piše:
Heidl