Između realističnog i artificijelnog

61. Festival igranog filma u Puli, Nacionalni program, Pula, 12. - 26. srpnja 2014.: Trebalo bi prošetati psa, red. Filip Peruzović; Vjetar puše kako hoće, red. Zdravko Mustać

  • Trebalo bi prošetati psa, red. Filip Peruzović

    Trebalo bi prošetati psa (72 min., Hrvatska, 2014), redateljski debi Filipa Peruzovića (1986) snimljen prema scenariju Tomislava Zajeca, nastalog po njegovoj istoimenoj drami koja je igrala i na kazališnim daskama, nepretenciozan je, ali ambiciozan i elegantan mali, intimistički film o oproštaju zagrebačkog knjižničara Janka (Franjo Dijak) od bivše djevojke Ive (Jadranka Đokić) i oca Franje (Vlatko Dulić), dobitnika nagrade za životno djelo na području prevođenja.

    Uporna kiša koja pada tijekom cijelog filma smještenoga u jedan dan, vremenski diskontinuiteti, malne monokromatski vizualni identitet prigušenog kolorita, slika nježno presvučena omaglicom, pokoje defokusiranje fotografije u likovnu apstrakciju, gotovo usporene kretnje likova, izbjegavanje svake žustrine, nervoze, gužve i strke, izostanak filmske glazbe, pažljivo probrani zvukovi i šumovi među kojima se, primjerice, ne čuju koraci, postupci su i alati kojima redatelj Peruzović i snimatelj Mario Britvić (također dugometražni debitant), uz skladnu pomoć ostatka ekipe, nimalo debitantski, suvereno, sugestivno, promišljeno i osjećajno interpretiraju predložak u precizno intoniranom poetsko-melankoličnom ključu ugodno ukotvljenom između realističnog i artificijelnog.

    Snijeg koji nestaje
    Vjetar puše kako hoće, red. Zdravko Mustać
    S plaćenim ubojicom (Mislav Čavajda) kao središnjim likom, Vjetar puše kako hoće (87 min., Hrvatska, 2014) scenarista i redatelja Zdravka Mustaća, autora nemalog opusa (kratkih) eksperimentalnih filmova, automatski donosi ozračje kriminalističkog filma, tim više što su i druga dvojica muških likova (Marko Cindrić i Bojan Navojec) također kriminalci.

    Premda nije lišen nasilja, Vjetar puše kako hoće prije bi se mogao okarakterizirati metaforičkom dramom, djelom koje se služi klišejiziranim postavkama, no pristupa im s pomakom – dramskim, izvedbenim, simboličkim. Neprestano u osebujnom odmaku od realnosti, u postavljanu dijaloga, načinu kadriranja (filmska fotografija djelo je Borisa Poljaka), montažnim odlukama (montažer je Damir Čučić), neobičnim izmjenama ambijenata pod snijegom i bez snijega, glumačkim intonacijama (ansambl zaokružuju Iva Mihalić, Ivana Krizmanić i Maja Posavec koja je, reklo bi se, pogodila najtočniji registar interpretacije) s nadrealnom mišlju jasno naznačenom tek s nekoliko odličnih poteza pretkraj filma, Mustaćev je slikopis izveden u ključu hladne promatračke grubosti koji nudi mnoge nedoumice i ne dozvoljava gledatelju da se opusti i klasično prepusti zbivanjima i radnji.

    © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 22. srpnja 2014.

Piše:

Janko
Heidl

kritike i eseji