Film bez glazbe

Pismo ćaći, red. Damir Čučić

  • Pismo ćaći, red. Damir Čučić

    Klasična priča o lošem odnosu i otuđenosti oca i sina u filmu Pismo ćaći postiže posebnost neuobičajenim pristupom vizualnom i zvučnom. Velik dio filma čini amaterska snimka na kojoj sin tereti oca za sve loše što mu je tijekom života učinio, dok preostali dijelovi čine gotovo dokumentarne snimke očeva sumornog života te njihov susret i svojevrsno pomirenje neposredno pred očevu smrt. Eksperimentalni pristup koji je prisutan u snimci, tj. modernom pismu ćaći vizualni je odmak od uobičajenog igranog filma. Podjednako je eksperimentalan pristup zvuku i glazbi.

    Svatko tko je pogledao film s pravom će pitati: „Kojoj glazbi?“. Naime, osim pet dalmatinskih pjesama koje a cappella i parcijalno izvode likovi, u filmu nema glazbe. Nema čak ni uvodne ili glazbe za pratnju odjavne špice. Sama ideja potpunog izbacivanja filmske glazbe nije novitet. Hitchcock je kultne Ptice neprimjetno oslobodio tog medijskog aspekta time što je povećao ulogu filmskih zvukova dovevši ih na razinu glazbe. Pismo ćaći to ne čini. Kod njega nema ni zvukova do onih ambijentalnih, dakle, gotovo neuočljivih.
    Pismo ćaći, red. Damir Čučić
    Sve manje glazbe, a sve više tišine jedna je od tendencija novijeg filmskog stvaralaštva. Izbacivanjem neprizorne glazbe postiže se velika realističnost prikazanog, koja je u slučaju ovoga filma, čini se, bila i cilj. Tome, uostalom, vjerojatno služe i eksperimentalne i dokumentarne metode snimanja ili dijalozi koji su poput svakodnevnog u dijalektu, nedorečeni, sastavljeni od nasumičnih slogova, od alkohola isfrfljani ili prepuni psovki. S druge strane, neki autori filmske glazbe smatraju kako filmska tišina simbolično oslikava osamljenost ili beznađe lika kojeg prati. A uz to, auditivna ogoljenost filmske vrpce prenosi nam i ogoljenje tj. otvaranje duše sina ocu putem spomenute snimke. Kod gledatelja pak nedostatak glazbe i zvukova često stvara nelagodu. Ovdje, iako je prisutna, nelagoda nije toliko naglašena zbog često prisutnih dijaloga i monologa.

    Mali broj pjesama što ih gdjekad čujemo u filmu služi najprije oslikavanju ambijenta (dalmatinske, drniške sredine) ili ugođaju (opuštenosti ili opijenosti). Njihova ranije navedena parcijalnost ili čak teška razumljivost teksta na neki način ukazuje na njihovu nevažnost. Pjesma čiji se tekst jasnije od drugih izgovara, a time i naglašava (pri čemu je važno spomenuti da je izvodi sin) je Runjićeva Oprosti mi pape. S obzirom na radnju filma i ono dosad rečeno, suvišno je objašnjavati razloge prisutnosti te pjesme. Njezina je simbolika i više nego jasna.

    © Lucija Bodić, FILMOVI.hr, 16. srpnja 2014.