Testament ljudske neljudskosti

Festival tolerancije – 8. Jewish Film Festival (Festival židovskog filma), Zagreb, 18. – 24. svibnja 2014.: Posljedice (Poklosie), red. Wladyslaw Pasikowski

  • Posljedice (Poklosie), red. Wladyslaw Pasikowski

    Nadahnut istinitim događajem, masakrom Židova koji su u lipnju 1941. godine u poljskom gradiću štetlu Jedwabne počinili njihovi sumještani, prepričanim u knjizi Susjedi povjesničara Jana T. Grossa, koji se pak nadahnuo dvama dokumentarcima Agnieszke Arnold na istu temu, prema kojoj je pozornost javnosti i povjesničara dugo bila nedostatna, film Posljedice o nemilom pogromu progovara s odmakom, ne rekonstruirajući ga izravno ni poimence nego slobodno, s licentijom poeticom, prateći u suvremenosti dvojicu braće, Józefa i Franciszeka (u interpretaciji Ireneusza Czopa i Macieja Stuhra), koji istražuju zločin iz prošlosti (pri čemu im inicijalnim pokretačem postaje relokacija semitskih nadgrobnih spomenika s mjesta na kojima su služili za popločavanje ili kao uporabni predmeti i njihovo okupljanje na polju kao u svojevrsnom improviziranom memorijalnom mauzoleju).

    Nastojeći djelovati kao preispitivač kolektivnog nacionalnog sjećanja na nekažnjena povijesna zbivanja u Drugom svjetskom ratu (pri čemu je izazvao salve negodovanja i senzacionalizma u rodnoj Poljskoj), redatelj Pasikowski naraciji pristupa koristeći se obrascima i tropima horor filma ili čak (psihološkog) trilera; njegovi moralno atrofirani seljani pritom postaju replike agresora prošlosti, braća pak iskupitelji, na doslovan ili simboličan način.
    Posljedice (Poklosie), red. Wladyslaw Pasikowski
    Nažalost, snažna i kontroverzna polemična tema te intrigantno atipično zamišljen način njezine provedbe nisu, čisto filmski gledano, rezultirali naročito uspjelim ostvarenjem. Izlaganje je nezgrapno i neživotno, isuviše evidentno uprizoreno, s jedne strane problematično hermetično i kriptično pri prikazu sadašnjosti kao vremena i mjesta na koje kao da je bačena ominozna drevna kletva (karma s očeva na sinove), s druge pak banalno i stereotipno u realizaciji dijaloga i profiliranja likova, pri čemu takva ekstravagantna poigravanja mučnim predloškom u konačnici ostavljaju dojam neozbiljna low-budget malomišćanskoga trilera. Ipak, kao testament ljudske neljudskosti i još više dalekosežne korozivnosti kolektivne pasivnosti nije bez kapaciteta, baš kao što je i njegova konzistentna sugestija o uzaludnosti ali i nužnosti pokušaja ispravljanja nepravdi počinjenih u prošlosti energični parametar humanosti.

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 28. svibnja 2014.

Piše:

Katarina
Marić

kritike i eseji