Sirove snage prirode

7. Subversive Festival, Zagreb, 3. – 17. svibnja, 2014.: Susreti poslije ponoći (Les rencontres d après minuit), red. Yann Gonzales

  • Susreti poslije ponoći (Les rencontres d après minuit), red. Yann Gonzales

    Susreti poslije ponoći
    visoko su koceptualan i ultra stiliziran arthouse, bizarne kič senzualnosti i provokativna campy korištenja vidljivih, neskrivenih i namjernih artificijelnih tehnika prezentacije, koje istovremeno naglašavaju teatarsku plošnost mizanscene djela kao podloge plošnosti samog prikaza nauštrb suvremenoj favorizaciji verističke nadstvarnosti pri demonstraciji te time kreaciji snovita i hermetički zapečaćena svijeta napučena mitološkim referencama jednako koliko i erotskim, kao i fantazmagoričnu nokturnalnu estetiku pretapanja erosa i tanatosa. Pritom, iako su mahom queerovski redateljevi utjecaji i više nego evidentni, kako povijesnofilmski – od Greenawaya i Jarmana preko Watersa i Russella do Dolana i Ozona – jednako i knjiški – od jarryjevske apsintsko-apsurdističke patafizike do pseudoavangardnoga genetovska senzibiliteta – Gonzales se iskazuje kao prominentan i distinktivan, vrlo samosvojan i perspektivan auteur, čiji se Susreti poslije ponoći promatrati i analizirati mogu s dva aspekta – kao dekonstrukt tradicionalne obitelji (kroz motive poput poliamorije, incesta, travestije, međugeneracijskih seksualnih odnosa) ili pak subverzivna i pretenciozna intervencija u mit o Orfeju i Euridiki, pri čemu u svakom slučaju pokušavaju šokirati i biti kontroverzni.
    Susreti poslije ponoći (Les rencontres d après minuit), red. Yann Gonzales
    I iako u celuloidnoj prošlosti ima primjera obrtanja rodnih uloga upravo kroz motiv Orfeja, Gonzales u vlastitoj viziji lik Nielsa Schneidera, magijom uskrsla mladića, postavlja u ulogu Euridike, dok je njegova odabranica u tumačenju Kate Moran ujedno i Orfej koji ga dovodi u život i pomahnitala menada koja ga dokrajčuje, dok je treći član/ica trokuta transvestit Nicolas Maury, svojevrsni demon ali i zlokobni Aristejev aspekt. Poput kakvih vampirolikih zombija što opstaju kroz stoljeća, evociraju i Riceine melankolične neumrle, bremenite weltschmerzom koliko i psihizmima podsvjesnog. Orgija kao centralni motiv djela tako postaje iskrivljena eleuzinska misterija, nastrana ceremonijalna inicijatorska bakanalija kao simbol regresa ka kaosu sirovih snaga prirode, a film manje karakterna studija svojih antiarhetipskih protagonista a više putenim natopljeno i fantastičnim infuzirano preispitivanje i istraživanje same filmske forme kroz projekcije kolektivnog nesvjesnog, mitologije i umjetnosti.

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 19. svibnja 2014.

Piše:

Katarina
Marić

kritike i eseji