Bitka sjekirama

Snowpiercer, red. Bong Joon-ho

  • Snowpiercer, red. Bong Joon-ho

    U posljednje vrijeme renomirani južnokorejski redatelji počesto izlijeću u holivudske vode, gotovo da bi se moglo govoriti o trendu – Park Chan-wook sa stiliziranim artom Stoker a Kim Jee-woon s akcijskim hitom Posljednja bitka (The Last Stand); treći u nizu uvijek je zanimljiv a svakako osebujan Bong Joon-ho (Sjećanja na umorstvo, Domaćin, Majka) sa svojim hvaljenim Snowpiercerom. I ovdje je vidljiv redateljev nekonvencionalni senzibilitet – sklonost hibridnom miješanju žanrova kao i nepredvidivom te elementima iznenađenja u radnji, odnosno potka začudno-mračnog humornog koja se slobodno može nazvati i Bongovim trademarkom.

    Riječ je o iznimno ambicioznom futurističkom epu, distopijski mračnoj i intrigantnoj alegoriji post-apokaliptičnog steampunkovskog univerzuma zamrznuta snijegom kojim jeziva samoodrživa đavolja mašina – vlak, metafora nemilosrdno asertivnog, čudovišno sveproždirućeg zmaja te bezličnog kozmičkog principa vlastitih zakonitosti i neumoljiva ritma, vrteći se u neprekidnom krugu, održava svoje klasno razdijeljene putnike kontrolirajući ih u fašistoidno getoiziranim uvjetima.
    Snowpiercer, red. Bong Joon-ho
    Kao vrlo precizna organizacija, vlak besprijekorno funkcionira samo ako u njemu vladaju stroga hijerarhija i poredak; tendirajući nad-diferencijaciji dinamizma evolucije u kojoj svatko ima predestinirano mjesto; njegov upravitelj – neortodoksni magnat Wilford, tako dobiva gotovo transcendetirajuću ulogu – on postaje Svevideći Bog – God(ot) koji nikad ne dolazi i ne silazi među obične putnike, poput nevidljive ozovske prezentnosti; on je pokretač i održavatelj, otac i vodič, sudac i kažnjavatelj.

    Pritom redatelj aktualizira i načima brojna provokativna pitanja poput opravdanosti davanja prednosti pukom preživljavanju nad moralom i duhovnošću ili ono o hipokriziji političke represivnosti odnosno je li takvo dehumanizirano čovječanstvo uopće vrijedno spašavanja. Ipak, realizacija svega navedenog nije bez mana, štoviše. Ideje nažalost ostaju neistražene do kraja, misli vodilje nedovršene i neprodubljene, a likovi mahom klišeizirani i nedovoljno razrađeni. Poseban problem predstavlja kapacitetima iznimno neujednačen i neusklađeno pabirčen i prezentiran casting.
    Snowpiercer, red. Bong Joon-ho
    Nazočnost Johna Hurta primjerice predoslovan je naputak gledatelju u kakvom se miljeu nalazi, automatski evocirajući onu najpoznatiju – Orwellovu distopiju, kao što i Ed Harris priziva i najavljuje vlastitu bogolikost iz Trumanova showa. Chris Evans pak kao glavni lik Curtis, nositelj ideje revolucije, angažmana, promjene, intervencije u poredak, otpora, iznimno je slab, nekarizmatičan i mlak odabir. Također, mnogi sporedni likovi zalaze u stršeću sferu nadrealnog i groteske, poput totalitaristične Tilde Swinton ili Alison Pill kao bizarno morbidne stepfordske učiteljice dok su pak drugi prvolopštaški poput borbene majke Octavije Spencer; najbolje funkcioniraju i uklapaju se stoga, iako sa slabašnim rasponom napisanosti vlastitih likova, strašni šutljivi egzekutor Vlada Ivanova i poglavito samodopadni intelektualac-ovisnik stalnog redateljeva suradnika Song Kang-hoa.

    Elaborirajući mizanscenu kao mikrokozmos društva, Bong izrazitom monokromatskom klaustrofobičnošću kompozicije najniže klase, dodatno podcrtane ekspandiranim interijerima luksuznih dekadentnih prednjih vagona elite, nažalost stvara dojam skučene kazališne statičnosti i gubi na dinamizmu radnje, koju nastoji nadoknaditi, barem u startnim sekvencama, brbljavim pomagačem inače načelno nepotrebnog lika Jamieja Bella. Pritom cjelokupno gledano najbolje funkionira ekspresivno koreografirana, maestralna scena bitke sjekirama (koja, iako od njega potpuno drugačija, ipak evocira Parkovo remekdjelo Oldboy) u tunelu osvijetljenom samo noćnim svjetlosnim radarima dviju suprotstavljenih strana.
    Snowpiercer, red. Bong Joon-ho
    Tako ovaj visokokonceptualni SF ostaje samo na odličnoj ideji (francuskog stripovskog predloška Le Transperceneige Jacquesa Loba, Benjamina Legranda i Jean-Marca Rochettea), s iznenađujuće amaterskim nedostatkom teksture, antiklimaktičnim finalnim otkrivenjem glavnog tajnovitog antagoniste Wilforda, no s odmjerenom infuzijom redateljeva uvijek razigranog osobnog pečata koja međutim ne pomaže ostavljanju dojma manjkava, nepotpuna i pomalo površna pristupa materijalu i njegovoj realizaciji.

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 10. svibnja 2014.

Piše:

Katarina
Marić

kritike i eseji