Magično voće

23. Dani hrvatskog filma, Zagreb, 22. – 27. travnja 2014: Eksperimantalni film

• 
  
  Za razliku od prošlih Dana hrvatskog filma, ovogodišnji 23. po redu bili su ujednačeniji i ozbiljniji po eksperimentalnu sekciju. Na repertoaru su se našla sve redom stručna imena hrvatskog filmskog istraživanja. Od Ivana Faktora i pokojnog Ivana Ladislava Galete pa sve do Vladislava Kneževića, Dana Okija i Ane Hušman. Uz navedene, reklo bi se doajene u tom području, selekciju je prošlo ostvarenje Pinokio mlađeg autora Tome Šimundže za koje je, predstavljajući ga prije projekcije, napomenuo da nema veze s pričom o drvenom lutku i dugom nosu. Kako je njegov eksperiment vizualno i zvučno agresivan na račun posvemašnje hrvatske ekonomske nemoći, uz svojstveni splitski smisao za zajebanciju na relaciji autor i njegov glumac, koji, navodno, traži posao, vadi plastične boce iz spremnika te ih prodaje trgovini – sve to u konačnici ima veze s lašcem iz priče za djecu. Dugi filmski nos se dotiče krize hrvatskog društva, počevši od činjenice da se mlada osoba gotovo na svakom koraku sudara s pravilima i birokracijom, uključujućiu te prepreke i pred-administrativan režim svih filmskih projekta pa tako i najbenignijeg eksperimenta. Šimundžina filmska anarhija je svježi primjer kako se u jednoj izlizanoj sekciji mogu otvoriti resursi sprdnje na račun socijalne nemoći hrvatskog društva. Bez obzira što je eksperiment u ich formi – što je inače svojstveno većini autora iz spomenute sekcije – a jednodnevna potraga za poslom i parama složena od traljavo režiranih fragmenata. Moglo bi se slobodno reći da se autor namjerno služio materijalima koji ulaze u kategoriju filmskog restla. U produkcijskom smislu na ruku mu je išao i labavi birokratski okvir splitske umjetničke škole (UMAS).
  
  Naslov Ivana Faktora, koji je također bio uvršten u kategoriju eksperimenta, u metaforičkom smislu govori o tome što bi se moglo i trebalo očekivati od nove generacije filmskog istraživanja u toj kategoriji. Strange Fruit (u slobodnijem prijevodu Magično voće) kao odlična metafora za nove filmske proizvode, što dalje od izlizanih formi strukturalizma poput naslova Binary Pitch Vladislava Kneževića, u kojem se respektirani autor služi binarnim kodom, ne bi li gledateljima dočarao nevidljivu stranu bitova i percepcije svijeta kroz optiku strojeva. To je inače matematika kojom se, primjerice, danas koriste nadzorne kamere u policijskim vozilima, infracrveni senzori za očitanje propusnica ili kreditnih kartica, naprave za čitanje bar kodova, sistemi za biometrijsku kontrolu na aerodromima i slično. Za retrofuturističku sintezu ili analizu zastrašujuće mehanikebudućih optičkih strojeva strukturalistički jezik iz šezdesetih i s početka ssedamdesetih nije dovoljno uvjerljiv. Štoviše, djeluje šuplje i potrošeno. Drugim riječima, oportuno je filmskom geometrijom prošloga stoljeća govoriti o anticipaciji nevidljive optike novoga, 21. stoljeća.
  
  Strange Fruit je kao metafora također daleko od naslova Razglednice Ane Hušman, čiji se stari stil pokazao jednako nekompetentnim u eri sofisticiranih optičkih strojeva. Učenje hrvatskog jezika i turističkih znamenitosti Zagreba i njegove okolice – po modelu filmskih razglednica i jezičnih fraza s papirnatih razglednica – gotovo ničim nije pokrenulo po sebi razumljivu optičku magiju. Pogotovo ako je filmski zadatak trebao zadovoljiti barem obrise eksperimenta. Nisu mu pomogli ni protagonisti alternativnog kazališta (Tanja Vrvilo, Damir Bartol Indoš, Vili Matula i Boris Bakal) ni skupina muzičara koji u tri kratka intervala glume floru i faunu s hrvatskih kovanica i regionalnih grbova, kako je to šturo navela sama autorica prije projekcije filma, drugoga dana u kinu SC-a. Redateljica je imala namjeru mehanizirati jezične fraze iz prošlosti, nekoliko muzičkih brojeva i zagrebačke lokacije, no njezin se tvrdi stil iz prošlosti više bavio estetikom nego li forenzičkim istraživanjem jezika, mjesta i građevina.
  
  Sindrom Strange Fruit metafore lako se može proširiti i na karakter ovogodišnje selekcije prijavljenih hrvatskih naslova. Komisija doista nije imala sluha za hibridne forme pa je neke naslove neklasičnog doxa trpala u eksperimentalni fah. To se, nema dvojbe, odnosi na Faktorov film o naselju Crnac usred široke slavonske ravnice koji je početkom 2013. na 9. Zagrebdoxu u kinima Kaptol centra pokazan kao dokumentarno ostvarenje. Ni plesnom naslovu Irme Omerzo Plesati sa… nije trebala stigma eksperimentalne sekcije. U nju gotovo svake godine zaluta barem jedan takav primjer, zbog čega je isti u neravnopravnom položaju spram ostalih naslova. Ovogodišnja pak dox-sekcija bila je prebukirana krutim doku-shemama i politički korektnim ali sterilnim TV reportažama (nešto više o tome u prikazu dokumentaraca iz konkurencije).
  
  Za kraj je preostala Onomatopoeia Dana Okija i Deep End Art No. 1 nedavno preminuloga doajena hrvatske eksperimentalne scene Ivana Ladislava Galete (film koji je osvoji nagradu Oktavijan Hrvatskog društva filmskih kritičara). Prvi primjer je film bez zvuka, visokosofisticirane optike svrha koje je posve nejasna i nerazumljiva. Kao da se autor zanio kaleidoskopskim deformacijama dviju sićušnih figura te više nije znao pronaći izlaz iz vlastitog optičkog labirinta. Drugi je punokrvna eksperimentalna oluja u svakodnevici Kraja Gornjeg u kojem je Galeta živio i podupirao ekološki suživot poljoprivrednih kultura, insekata i domaćih životinja. Pripada u kategoriju filmskog priručnika o redateljevu cjelokupnom umjetničkom poslu. Bliski susret seoske idile i ručne kamere rezultirao je nizom dramatičnihdoku-fragmenata, ujedno posveta i podsjetnika na Galetine ranije eksperimente, primjerice u filmovima Water Pulu ili Dva vremena u jednom prostoru. U priručnik je također ugradio mini-posvete velikanima svjetske duhovne ostavštine poput Alberta Einsteina, književnika Jamesa Joycea ili manje poznatog poljskog umjetnika, fotografa i muzičaraWaclawa Karola Szpakowskog.
  
  Galetina formula seoske idile u znatnoj se mjeri odražava u filmu Strange Fruit Ivana Faktora. Po tijesnom dodiru s četiri zemaljska elementa – vodi, vatri, zemlji i zraku. Po tome što osječki autor u dva navrata slavonsku ravnicu podlaže portretom nepoznate osobe. I to traje, shodno Galetinu receptu, tek djelić sekunde. Nadalje, i po tome što fragmente stvarnosti nerijetko prevodi u apstraktni dezen…
  
  © Željko Kipke, FILMOVI.hr, 28. travnja 2014.

Piše:

Željko
Kipke