Idilično ljeto, more i puno sunca, francuska obala, zametak ljetne ljubavi između sedamnaestogodišnje junakinje filma Isabelle (Marine Vacht) i mladog Njemca Felixa (Lucas Prisor) – sugeriraju da djelo Françoisa Ozona započinje u stilu filma ljetne romanse, tijekom čije bi radnje dvoje mladih protagonista moglo doživjeti ljubav veću od života, kako to već ide u stereotipnoj maniri takvih ostvarenja. No, između preplanulih tijela na plaži i svakodnevnih obiteljskih prehrambenih rituala, u popodnevoj ljetnoj obamrlosti, redatelj pomalo otkriva pravi predmet svoga interesa dok njegova kamera perfidno i voajeristički, često smještena u perspektivu Isabellina brata Victora (Fantin Ravant), prodire u sobu te hvata njezine masturbatorske rituale. Naoko je posrijedi buđenje seksulnosti djevojke na pragu punoljetnosti i razmatranje njezine preokupacija vlastitim tijelom, što s obzirom na Ozonove fetiše prema tjelesnom i seksualnom, dobro poznate iz prethodnih mu ostvarenja (Bazen, Les amants criminels), osobito ne iznenađuje. Međutim, navedeno je samo jedan segment priče jer problematika odnosa tjelesnoga i emocionalnoga, ili čak odsustva potonjega, bitno će se provlačiti filmom.
Isabelle odlučuje izgubiti nevinost s Felixom, no tijekom samoga čina ostavlja dojam da posebno ne uživa u njemu. Neposredno nakon toga gubi zanimanje za mladića te ostaje emocionalno neangažirana naspram njegovih potencijalnih nastojanja da njihov odnos preraste u kompleksniju vezu. Nakon ljetnoga uvoda dolazi do vremenskoga i prostornoga skoka – radnja se premješta u jesenji Pariz pa postaje evidentno da je redatelj zamislio da film bude četverodjelne strukture, koja bi trebala slijediti, ne osobito originalno, ciklus od četiriju godišnjih doba. Time se afimira ciklički koncept vremena koji bi, u konačnici, trebao junakinju vratiti tamo gdje smo je i zatekli, ali s novim životnim iskustvima, spremnom da suvereno i samosvjesno zakorači u punoljetnost.
U jesenjoj dionici filma može nam se učiniti da su gubitak nevinosti i prvo seksualno iskustvo svojevrsni psihološki okidači za Ozonovu protagonisticu. Istodobno shvaćamo da tome možda nije tako, i što nam tijekom same priče neće biti razotkriveno. Isabelle je u međuvremenu postala prostitutkom te se za velike svote novca podaje pretežno starijim i imućnim muškarcima, s kojima sastanke ugovara putem interneta i mobilnoga telefona. Svi poslovni okršaji repetitivno ponavljaju inicijalni scenarij gubitka nevinosti jer u odnosu s nizom muškaraca ona pokazuje podjednaku neangažiranost i nezainteresiranost kao i u događaju s Felixom. Novac koji zarađuje brižljivo sprema, no također ne pokazuje osobitu naklonost prema njemu. Iako su Ozonovi erotski prizori stilizirani, gotovo do razine fetišizacije tijela protagonistice, oni su gotovo hladni i distancirani kao i ona.
Posrijedi nije klasičan film o odrastanju jer redatelj lišava junakinju jasnih motivacija te odbacuje složeniji zahvat u njezinu društvenu motivaciju, namjerno ostavljajući segmente priče nedorečenima. Isabelle odrasta u ugodnom i ne osobito strogom okruženju, koji bi izravno mogao izazvati bunt. Također, ne bismo mogli govoriti o priči koja bi bila nalik onoj u poljskom filmu Galerianki (2009) Katarzyne Roslaniec (galeria je u poljskom jeziku naziv za trgovački centar), koji je u tamošnjoj javnosti izazvao burne rekacije jer prikazuje grupu srednjoškolki koje vrijeme provode u varšavskim trgovačkim centrima ne bi li ulovile bogate muškarce koji će im u zamjenu za seksualne usluge kupiti brendiranu odjeću ili obuću. U djelu Roslaniec šoping cetri u posttranzicijskoj zemlji sagledani su kao sukus konzumerističke kulture i mjesta proizvodnje žudnje, koja nude brojne luksuzne brendova na koje pikira bezlična mladež kasnoga kapitalizma žudeći da bude zaodjenuta u konzumeristički kostim.
Ozonovoj junakinji nije uopće stalo do novca kojega ilegalno zarađuje pa autora očito zanimaju mnogo suptilnije psihološke preokupacije. Isabelle je, u vrlo dobrom tumačenju Marine Vacht, prikazana kao melankolična djevojka koja ne pronalazi nikakvoga užitka u anesteziranoj stvarnosti, napose u druženju i izlascima s vršnjacima, koje doživljava kao nezanimljive i dosadne, što je dodatno podcrtano prizorom njezina prošetavanja kroz razuzdani srednjoškolski tulum. Možda je u njezinom svijetu ipak sve dostupno pa nije ostala otvorena nikakva mogućnost transgresije, koju junakinja ipak pronalazi u plaćenim susretima s postarijim muškarcima sve do trenutka dok jedna od njezinih mušterija tijekom odnosa ne umire od srčanoga udara. Međutim, u svijetu u kojem je sve dostupno moguće je da se i takav tip prekoračenja pokaže nezadovoljavajućim jer, kako smo rekli, Isabelle mahom kroz susrete prolazi neangažirano, što je, opet, ostalo otvorenim pitanjem u filmu.
Konačan susret sa suprugom preminuloga Georgesa katarzičan je trenutak za Isabelle, koja se time suočava sa svojom potrebama i željama, čime je krug zatvoren. Izmjenom godišnjih doba i ozračja, potpomognuto ulaštenom fotografijom Pascala Martija i kičastim soundtrackom, evociraju se promjene u stanju junakinje. Pritom redatelj, na sreću, ne moralizira niti osuđuje njezino ponašanje pa Mladu i lijepu treba shvatiti kao film o otporu i nastojanju da se ostvari vlastita volja, što Isabelle vješto čini tijekom djela u nizu znakovitih situacija gdje svaku po sebe otežavajuću okolnost uspijeva okrenuti u vlastitu korist.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 23. travnja 2014.
