Bestrasno

12 godina ropstva (12 Years a Slave), red. Steve McQueen

  • 12 godina ropstva (12 Years a Slave), red. Steve McQueen

    Epska adaptacija autobiografske odiseje o prodaji obrazovanog slobodnog čovjeka u ropstvo, njegovim godinama grozomornog ponižavajućeg mučeništva te finalnom katarzičnom povratku domu, 12 godina ropstva ovogodišnji je it-movie i nedvojbeni oskarovski materijal, kako odabirom teme – relativno rijetko ekraniziranih sramotnih stranica iz američke povijesti (ropstvo Afroamerikanaca), tako i načinom prezentacije iste. Izrazito estetiziran i tehnički uredan filmaš, Steve McQueen svoj film, iako s brojnim prikazima sadizma, krvavih bičevanja i svekolikih iscrpljivanja i brutalnosti prema likovima, ostavlja antiseptičnim, destiliranim od istinski srčanih i iskrenih emocija; što ga potvrđuje kao nesentimentalnog filmaša radije orijentiranog na izvanjsko i patnje tijela (asketsko-idealistične u Gladi, puteno disfunkcionalne u Sramu) negoli u uživljavanje u unutarnje, duševne turbulencije likova, odnosno koji radije biva nepristrani promatrač negoli involvirani empatijski samaritanac.
    12 godina ropstva (12 Years a Slave), red. Steve McQueen
    Stoga prikazi ostaju samo purilno dokumentirane gole slike, doduše kompozicijski-koloritno nepogrešive i lijepe poput platna Thomasa Watermana Wooda, no koja su mnogo rječitije i provokativnije progovarala o alegorijskim podsadržajima ropstva. Ipak, jedna (dugotrajna, višeminutna) scena progovara slikovitije i potresnije negoli cijeli film – ona u kojoj glavni junak čitav dan ostaje visjeti s omčom na vratu, vršcima nožnih prstiju jedva dodirujući blato, u widescreen kadru, bez glazbe, dok se ostali robovi, nijemi i zauzeti poslovima, kreću u pozadini, naizgled se ne obazirući na njegove pokušaje održavanja na životu. Ujedno funkcionirajući i kao svojevrstan interludij i kao jedini pravi komentar zbivanjima, ova mini lamentacija užasa antologijska je i eksplicitna zamjerka i osuda prošlosti kao i britka opaska o sadašnjosti – suvremenim nepravičnostima i oblicima ropstva u modernim sistemima, pod drugim imenima i s kozmetičkim zahvatima (ponižavajuće održavanje posluha poreznim presijama ili bankarskim lihvarenjima), kako pojedinaca tako i pojedinih zemalja; dakle sve ono što je film trebao i mogao biti.
    12 godina ropstva (12 Years a Slave), red. Steve McQueen
    Natruha autentična i secirajućeg dana je i u liku robovlasnika u tumačenju Benedicta Cumberbatcha, blagog i naklonog (ekvivalent mnogim modernim ne-činećim političarima); ipak, upravo je takav njegov apatičan ambigvitet karakteristika voljne participacije koja omogućava opstanak ropstva kao institucije i po tome je on moralno upitniji i slojevitiji negoli tipični zlikovac filma kojeg igra Michael Fassbender te se u svrhu dubljeg kopanja i propitivanja teme na istoga i trebalo staviti naglasak, što se propustilo učiniti. Fassbenderov pak Epps prvoloptaški je lik kakav po iskustvenom pragu i očekujemo vidjeti u ovakvom filmu – hiperbolizirano amoralan, rasistički sadist i neuravnoteženi psihopat koji ne preže ni od kakva iživljavanja, gotovo karikaturalan lik kojeg samo i isključivo fascinantna Fassbenderova umješnost i karizma dimenzionira i uzdiže na viši razinu od gole neiznijansirane monstruoznosti.
    12 godina ropstva (12 Years a Slave), red. Steve McQueen
    Emotivno intenzivan, rječita lica koje otkriva bogatu nutarnju sadržajnost, Fassbender je je i inače trenutno najzanimljivije holivudsko ime (Savjetnik, Nemilosrdni gadovi, Opasna metoda, Jane Eyre, X-Men) i stalan McQueenov suradnik. Uz upečatljive Chiwetela Ejiofora i Lupitu Nyong’o, filmom defilira i čitav niz drugih zvijezda – od Paula Giamattija do Alfre Woodard ili Sarah Paulson, pri čemu njihova camea djeluju poput puke pripreme za konačni epifanijski deus ex-machina čin pojave abolicionista Brada Pitta - vrhovnog božanstva holivudskog Olimpa, što posvemašnje neskriveno pokazuje redateljeve megalomanske apetite pretenciozne oskarovske urgentnosti, a posljedično, takav bestrasni pristup, nekompromitirajuće zanatstvo i zaklanjanje u mainstream sigurnost onemogućili su razvijanje šireg i dubljeg analitičkog spektra filma.

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 1. veljače 2013.

Piše:

Katarina
Marić

kritike i eseji