Španjolska inačica bajke Braće Grimm vjerojatno ne bi prošla komercijalni prag u hrvatskim multiplex dvoranama. Ne bi ga prošla zbog toga što se redatelj Pablo Berger (Bilbao, 1963) odlučio za nijemi film, crno-bijeli u omjeru starih holivudskih komada (1,33 : 1). Ne bi ga prošla unatoč toga što je njezin redatelj posegnuo za gotičkim efektima. Niti zbog toga što je u drugom planu ponudio SM (sado-mazo) odnos između maćehe i njezina ljubavnika koji će neuspješno daviti mladu Carmen u rijeci (španjolsku Snjeguljicu) i na taj je način uspješno prepustiti trupi patuljaka, specijaliziranoj za borbu s bikovima. Dakle, španjolski folklor na temu borbe s bikovima, zla maćeha (igra je Maribel Verdú koja frapantno nalikuje hrvatskoj glumici Bojani Gregurić Vejzović), mlada Carmen i šestero patuljaka, prema motivima bajke Braće Grimm, našli su se zakratko na rasporedu ljetnog Fantastic Film Festivala u Zagrebu. Kao kuriozitet koji osvježava domenu igranog filma, kako u vizualnom pogledu (crno-bijelom slikom kristalnog učinka) tako i bogato orkestriranim zvukom koji minimalnu dijalošku listu (karakterističnu za nijemi film) čini gotovo izlišnom.
Pojedini gledatelji Bergerova komada s pravom bi se mogli zapitati o tome jesu li priče njemačkih sakupljača bajki štivo primjereno djeci, i ne krije li se iza tih naslova kompleksniji metafizički materijal. Potvrda stiže iz kirurški precizno montiranog komada o patuljastim toreadorima iz Seville. Gotovo puna dva stoljeća od objavljivanja prve priče o Snjeguljici. Andaluzijska je Carmen ponešto drugačija s obzirom na to da je naslijedila vještinu pokojnog oca, slavnog toreadora Antonija Villalte (igra ga Daniel Giménez Cacho). Njezin debi u sevillskoj areni završit će tipično u znaku neoliberalnih vrijednosti – u prepunoj će areni poštedjeti život Satanu. Biku superteške kategorije kojeg će joj na prijevaru smjestiti ljubomorni Jesusin, patuljak zadužen za posao toreadora sve do njezina dolaska u trupu. Za razliku od starog predloška, Blancanieves je sva u šesticama. Šest je bikova protiv kojih se borio njezin otac. Pokosio ga je Lucifer, šesti po redu, i učinio ga invalidom. Šest je patuljaka u trupi koja je naišla na utopljenicu koja nakon oživljavanja pati od amnezije. Šest je likova koji upravljaju gotičkom (mračnom) stranom njezine sudbine – majka, otac, baka, maćeha, njezin ljubavnik i na kraju impresario…
Zatim, davljenje kao obrazac koji nudi nevjerojatnu količinu referenci. Sve su one gotičkog ugođaja – redatelj se odlično snašao s nizom gušenja koje je nudila stara bajka, pogotovo ako se uvaži činjenica da su opakije, alternativne ili perverznije filmske verzije Snjeguljice i sedam patuljaka razvijale mračnu stranu čovjekova libida. Španjolski je redatelj diskretno upozorio i na tu stranu, počevši od spomenute zakulisne SM veze bivše toreadorove bolničarke i njezina ljubavnika, uvažavajući simptomatičnu večeru u dvoje – Carmencita i njezina maćeha – prigodom koje se na meniju našao Pepe, pijetao ljubimac malene djevojčice, pa sve do mehaničke Carmenna kraju filma koja „ni mrtva ni živa“ u staklenom sanduku služi kao cirkuska atrakcija za ljubljenje, i dalje u službi pohlepnog impresarija. Digresija o pijetlu dio je španjolskog folklora, moglo bi se tako reći, a dotiče se manje poznate anegdote o globalno popularnom španjolskom nadrealistu Salvadoru Daliju, njegovu kućnom ljubimcu zecu i ženi Gali koja je mužu slikaru priredila večeru za pamćenje nakon čega je ovaj ispovraćao glavno jelo. Gala je za razliku od filmskog lika (Encarna) informaciju o glavnom sastojku pojasnila na kraju večere. Svejedno, reakcija zatečenih uzvanika bila je istovjetna. Carmencita je poput Dalija trčeći napustila stol ne bi li iz sebe izbacila sastojke gotičke večere na španjolski način.
Posudba iz registara nijemog filma više nije usamljena pojava. Koprodukcijski Umjetnik (The Artist, 2011) Michela Hazanaviciusa digao je na noge filmoljupce. Za taj medijski pogled unatrag u povijest holivudskog glamura, dio kritike i filmske publike tvrdi da je precijenjen, posebno u pogledu silnih Akademijinih nagrada za 2012. Jedan drugi komad, portugalski Tabu (2012) Miguela Gomesa nije stigao do njezinih glasača. Ipak je na web portalu cineuropa, dakle, u europskim okvirima, stavljen među pet najznačajnijih naslova za 2012. U drugom, afričkom dijelu tog komada portugalski je redatelj posegnuo za tehnikom nijemog filma. Medijskim je umetkom upozorio na izvornu priču istoimena naziva iz 1931. njemačkog redatelja F. W. Murnaua. Nijemi se rakurs također očešao o početke raspada portugalskog imperija na crnom kontinentu. U tom kontekstu figura krokodila gotički je simbol koji guta i probavlja ono mračno iz portugalske prošlosti. I Blancanieves je na kraju zagrizla u otrovnu jabuku zbog čega je njezina mehanika svedena na formalnu razinu. Ona će nijemo, do u beskonačnost probavljati plaćene poljupce svekolikog puka koji se hrani i naslađuje bizarnostima svakodnevice. Tako poručuje španjolski redatelj na kraju filma o Snjeguljici toreadorskih vještina. Njegov magični realizam nije daleko od španjolske svakidašnjice. Bez obzira što je priča sofisticirana, bajkovita, medijski ispolirana i eksperimentalna, njezini krakovi ipak sežu dalje i šire.
© Željko Kipke, FILMOVI.hr, 13. rujna 2013.
