Filmski budžeti današnjice
60. Festival igranog filma u Puli, Nacionalni program, Pula, 13. – 27. srpnja 2013.: Post festum
-
Sukladna količini naslova u Glavnoj sekciji Nacionalnog programa 60. Pule bila je i njihova osvježavajuća raznovrsnost. Ona se ipak nije očitovala u velikim pokazateljima, jer dijapazon prikazanoga nije bio onaj od, recimo, raskošnog povijesnog spektakla i(li) futurističkog filma fantastike (takvih filmova nije bilo uopće) do suvremene društveno psihološke drame ili bezproračunske autorske igrarije (takva je bila većina filmova), nego je mahom očitovana u nadahnutim i domišljatim varijacijama unutar razmjerno ograničena područja niskoproračunskog autorskog (art) filma u kojem su redatelji i njihovi suradnici iskazali hvalevrijednu stilsku i tematsku maštovitost.
Kako u razgovoru za Festivalske novine reče Vinko Brešan, potpisnik najgledanijeg filma prošle sezone i jedini hrvatski filmski hitmaker (Svećenikovu djecu /2012/ je, podsjetimo se, vidjelo više od 160 000 gledatelja, Maršala /1999./ 101 000, a Kako je počeo rat na mom otoku /1996./ 342 000): „Ovo nije američka produkcija gdje bismo imali zadaću napraviti hit. Ovo je mala kinematografija gdje svaki autor pliva u svom mikrosvemiru i pokušava stvoriti neke slike i pokazati neki svjetonazor.“
Izražavajući slike i svjetonazore svojih mikrosvemira, potpisnici hrvatskih cjelovečernjih igranih filmova 2013. godišta uglavnom su se uspješno otrgnuli svojevrsnom imperativu zadovoljavanja nepisanih pravila i očekivanja o tome što bi u nas film trebao biti i kako bi trebao izgledati te hrabro zabrodili nošeni vjetrovima vlastitih umjetničkih želja, potreba i instinkta, snimajući, kako valja, za sebe, bez kalkulacija i jalovih nastojanja da se pogodi što bi moglo zadovoljiti gledateljstvo, ali s nadom da će se filmovi svidjeti i publici. Slijedeći, dakle, navedenu neegzaktnu formulu koje se, praf zapraf, drži većina velikana svjetske kinematografije, a što se primjerice može provjeriti u razgovorima koje je s nekima od njih vodio i u knjizi Filmske lekcije (MeandarMedia, 2011.) skupio francuski sineast Laurent Tirard.
Kad se cjelokupna godišnja/sezonska produkcija dugometražnih igranih filmova prikaže na okupu, gotovo same od sebe pred gledatelja iskaču neke zajedničke karakteristike, a one u svojoj ukupnosti vjerojatno nešto govore i o sadašnjosti hrvatske kinematografije i o sadašnjosti hrvatskoga društva. Pa navedimo ih.
Jedno od obilježja relativna je kratkoća filmova – od njih četrnaest (uključimo li omnibus Kratki spojevi Hane Jušić, Sonje Tarokić, Daria Juričana i Andrije Mardešića prikazan izvan konkurencije), svega su tri duža od 90 minuta (Kauboji, 110 min., Visoka modna napetost, 100 min. i Svećenikova djeca, 96 min.), pet ih traje između 81 i 90 minuta (Simon čudotvorac, 90 min., Zagonetni dječak, 88 min., Nije sve u lovi i Obrana i zaštita po 87 min. te Šuti, 86 min.), a čak šest do 80 minuta (Projekcije i Oproštaj po 80 min., Vis-a-Vis, 77 min., Majstori i Kratki spojevi po 75 min. te Hitac, 72 min.). Egzaktnost i konciznost svakako valja pozdraviti kao vrlinu, bez obzira na to što je mogući, ako ne i vjerojatni uzročnik tog trenda naprosto nužno snalaženje unutar niskih proračuna. Sjetimo se usput da su mnogi prvaci svjetske kinematografije – Vittorio De Sica, Ingmar Bergman, Jean-Luc Godard, Woody Allen... – nemalo svojih remek-djela bez problema smjestili unutar sto pa i unutar devedeset minuta. Relativna kratkoća filma, uostalom, već samom sobom prevenira dojam nepotrebna razvlačenja i izazivanje osjećaja zamora.
Glede motivike, zamjetna je iznadprosječna nazočnost LGBTIQ likova kao sudionika svih (prikazanih) društvenih slojeva i kutaka. Pripadnici LGBTIQ-a sporedni su ili epizodni, ali punopravno prisutni akteri svijeta četiri filma: riječ je o homoseksualnim tajnim ljubavnicima (Marinko Prga i Stojan Matavulj) u Brešanovoj Svećenikovoj djeci, o neskriveno homoseksualnom paru (Petar Mišo Mihočević i Miran Kuspahić) u Šovagovićevoj Visokoj modnoj napetosti, o homoseksualcu nesklonom otkrivanju (Luka Petrušić) u Projekcijama i, u najzaokruženoj obradi, o lezbijskom paru (Danijela Vuković i Elena Orlić) čija jedna partnerica ne želi otkrivati vezu, u Okijevu Oproštaju. Sa sugestijama gej odnosa (završni prizor s Goranom Bogdanom i Bojanom Navojcem) otvoreno se poigrava Dalibor Matanić u Majstorima, snažne gej asocijacije bude dvojica likova (Boris Miholjević i Ozren Grabarić) u Mardešićevoj epizodi Podstanar omnibusa Kratki spojevi, a koketiranje s predrasudama prema homoseksualnosti – je li, nije li jedan od likova (Krunoslav Klabučar) homoseksualac? - nazočno je i u Mršićevim Kaubojima. U tom okružju nije teško umisliti da u zraku ima nešto potencijalno ili zapretano i u odnosima načelno standardnih, ali intenzivnih muških prijateljstava u Oreškovićevu Simonu Čudotvorcu, Žarkovićevu Zagonetnom dječaku i Marasovićevu Vis-a-Visu ili, pak, u zbližavanju protagonistica Orhelova Hica.
Spomenimo i nešto čega u domaćim filmovima 2013. nema, a što je u desetljećima dosadašnje povijesti hrvatske kinematografije (i u SFRJ) bilo stalno prisutno kao jedna od učestalijih i važnijih dramsko-tematskih osnova. Riječ je o odnosu ruralno-urbano, selo-grad, na kojem su mahom građene dramske opreke tradicionalno-moderno, zaostalo-napredno, priprosto-sofisticirano, čestito-iskvareno, prizemljeno-pokondireno i sl., a što je posljednji put zapaženije eksploatirano u prošlosezonskom kino-hitu, romantičnoj komediji Sonja i bik (2012.) Vlatke Vorkapić. Daleke odjeke takvih različitosti moguće je načuti u Visokoj modnoj napetosti (gradonačelnik bi htio da njegovo selo postane grad) i u Kaubojima (kazališni redatelj iz, pretpostavljamo, većeg gradskog središta, dolazi u provincijski gradić gdje se susreće s inačicama likova što ih stavljamo pod kapu pojma provincijalci). Još dva filma ostvaruju tipičnu premisu za razvoj spomenutih silnica – protagonisti iz grada dolaze u provincijska mjestašca – no unatoč tome u njima gotovo da nema ni traga bavljenju odnosom grad-selo: dvojac koji u Vis-a-Visu stiže iz Zagreba u Vis na otoku Visu, u filmu uopće ne susreće lokalno stanovništvo, a gradski trojac koji u Majstorima prispije u obalno mjestašce Vinjerac, ni u startu ne emanira posebna obilježja urbanosti (domaćica Keka, željezničar Baja i majstor-kvariš Ilija samo žive u gradu, ako u to uopće možemo biti sigurni) tako da se susret s pitoresknim lokalitetom i mentalitetom zapravo nimalo ne razlikuje od hipotetskih susreta iste vrste u njihovu prebivalištu.
I tako dolazimo do još nečega uočljivo, iznadprosječno zastupljenoga u ovogodišnjoj igranoj ponudi cjelovečernjaka, a to je smještaj radnje na more. Na krasnim (ili barem tako snimljenima) jadranskim lokalitetima u cijelosti se ili značajnim dijelom odvijaju: Majstori (Vinjerac), Vis-a-Vis (Vis), Oproštaj (Split), Svećenikova djeca (u filmu neimenovano mjesto, snimano u Prvić Šepurinama) i Visoka modna napetost (u filmu neimenovan otok, snimano na Hvaru). U inače gotovo neizbježno kamenjarsko zaleđe hrvatske stvarnosti i kinematografije nije smješten niti jedan film, a u takvom se krajobrazu odigrava tek jedan prizor Matanićevih Majstora.
S obzirom na skučenost financija, posve je logično da se svi filmovi događaju u današnjici, s iznimkom Zagonetnog dječaka smještenog u slobodno rekonstruirane 1980-e, a fleksibilnost doba radnje načelno smještene u sadašnjost intrigantno je iskorištena u Majstorima koji bi se mogli događati i prije deset, dvadeset, pa i četrdeset godina.
U ovom nesustavnom osvrtanju na zajedničke osobine najnovijih hrvatskih dugometražnih igranih filmova, ustvrdimo sa zadovoljstvom da gotovo nijednom pokretač radnje nije ubojstvo, namjera ubojstva, nasilna smrt. Ubojite namjere doduše, nikad nisu ni bile bitna značajka hrvatskih filmova, ali kako gotovo da i ne postoji suvremeni holivudski film kojemu tako nešto nije najvažnije pitanje, postavljeno kao osnovica svekolike radnje i sadržaja – a holivudska produkcija jednostavno dominira obzorom većine gledatelja – pravi je odmor vidjeti grupu pretežno (vrlo) dobrih filmova koji se zanimaju za neke od bezbrojnih neubojitih životnih priča iz prepoznatljive nam svakodnevice. Doduše, smrt je kao neizbježan dio životnog ciklusa neizbježna i u hrvatskom filmu, tako da u gotovo svakom umre barem jedna osoba, no ti odlasci na onaj svijet najvećma pripadaju u kategoriju onoga što nazivamo prirodnim. Ako se ne varam, izuzmemo li krimi-trilerske žanrovce Nije sve u lovi (mada ni ovdje ubojstva, barem ona prikazana u filmu, nisu planirana) i Hitac (posrijedi je nehotimično, posve slučajno ubojstvo, a smrt, pa ni žrtva nisu zabilježeni kamerom), u ostalih se dvanaest filmova događa jedno ubojstvo (Šuti) i dva samoubojstva (Svećenikova djeca i Šuti – obje samoubojice, zanimljivo, tumači Tihana Lazović).
Obrana i zaštita donosi jedno samoubojstvo i jednu pogibiju u prometnoj nesreći, no oni možda, štoviše najvjerojatnije, u svijetu tog filma nisu stvarni, nego zamišljeni, a možda u njemu čak ni ne postoje, nego su u nj ubačeni kao izravni redateljski komentar. Pored toga, nakon tih smrtnih stradanja, stradalnik, glavni lik filma, nastavlja živjeti kao da se ništa nije dogodilo. U malo fleksibilnijem tumačenju određenom bi se vrstom samoubojstva mogli okarakterizirati činovi don Fabijana (Krešimir Mikić) u Svećenikovoj djeci i Nine (Andrea Dea Mladinić) u Oproštaju, tu su i pokušaji samoubojstva rastrojenog biznismena (opet K. Mikić) u Majstorima, a Šuti i Oproštaj koriste motiv preuranjene smrti u uvodnom, odraznom postavljanju priče. No svi ti filmovi susrete sa smrću rabe kao svojevrstan izraz životne muke, danas i ovdje, a ne kako bi, kao što to prečesto čine (ne samo) holivudski filmovi, na neki način propagirali kult smrti i kulturu nasilja, u što u nas, sva je zgoda, još nismo ogrezli.
Po broju filmova u kojima su nastupili, najzastupljeniji su iliti filmski najzaposleniji glumci sezone bili: Rakan Rushaidat (Vis-a-Vis, Kauboji, Obrana i zaštita, Zagonetni dječak i Kratki spojevi) i Bojan Navojec (Projekcije, Majstori, Visoka modna napetost, Šuti i Kratki spojevi) s po pet naslova te Nikša Butijer (Svećenikova djeca za koji je nagrađen Zlatnom Arenom za sporednu mušku ulogu, Majstori, Nije sve u lovi i Kauboji) s četiri, a s po tri filma vrlo su se prisutnima učinili Živko Anočić (Kauboji, Šuti i Nije sve u lovi), Krešimir Mikić (Svećenikova djeca, Vis-a-Vis i Majstori) i Milan Pleština (Šuti, Hitac i Zagonetni dječak). Od pojedinaca iza kamere najzastupljeniji je ravnatelj filmske fotografije bio Mirko Pivčević s tri filma (Šuti, Visoka modna napetost, Svećenikova djeca), Dubravka Premar zvukom se bavila u četiri filma (dizajn zvuka u Šuti /posebna Zlatna Arena za ton/, Hicu i Zagonetnom dječaku te montaža zvuka u Majstorima), a gotovo da i nema odjavne špice na kojoj nije potpisan veteran specijalnih efekata Branko Repalust. Među producentskim kućama godina je bila najplodnija za Interfilm na čelu s Ivanom Maločom (Projekcije, Nije sve u lovi, Svećenikova djeca) i za Kinoramu na čelu s Ankicom Jurić Tilić (Hitac, Šuti, Zagonetni dječak), a HRT je samostalno producirao dva filma (Majstori i Kratki spojevi) i suproducirao njih još pet (Zagonetni dječak, Obrana i zaštita, Hitac, Kauboji, Šuti).
Dok je unatrag nekoliko godina značajno uvećan (udvostručen) broj redateljica što potpisuju cjelovečernje igrane filmove – filmovima Korak po korak (2011), 7 seX 7 (2011) i Sonja i bik (2012), Biljana Čakić-Veselić, Irena Škorić i Vlatka Vorkapić pridružile su se Snježani Tribuson, Oji Kodar (!) i Nataši Rajković (suredateljica Ono sve što znaš o meni s Bobom Jelčićem), dotad jedinim redateljicama dugog igranog kino-filma u samostalnoj Hrvatskoj (za vrijeme SFRJ u Hrvatskoj je kao redateljica jedan jedini igrani kino film dugog metra, Priko sinjeg mora, 1979. potpisala Ljiljana Jojić, no posrijedi je bila kompilacija prethodno snimljenih kratkih ostvarenja) – ove godine nije predstavljen nijedan film sa ženskim potpisom. Drugi trend, onaj debitiranja u zrelim godinama, je nastavljen: od četiri debitanta 2013., dvojica su u srednjim godinama (Pleić je 1967., a Mršić 1972. godište), jedan im je na pragu (Orhel, r. 1975.), a ni četvrti nije u cvijetu mladosti (Orešković, r. 1980.). Ako među debitante uvrstimo i Jelčića (r. 1964.) kojem je Obrana i zaštita prva samostalna režija, prosjek raste.
U vezi ženskog pitanja, osim jakih neredateljskih snaga iza kamere (producentice, scenaristice, montažerke, scenografkinje, majstorice maske, kostimografkinje, majstorice zvuka), i ispred nje ženski su likovi nerijetko u nedvojbenom središtu zbivanja (Oproštaj, Hitac, Šuti) ili barem posve ravnopravni muškima (Nije sve u lovi, Majstori, Projekcije).
© Janko Heidl, FILMOVI.hr, 2. listopada 2012.
Piše:
Heidl