Metafora o čekiću

16. Motovun Film Festival, 27. – 31. srpnja 2013.: Pussy Riot: Punk molitva (Pokazatelnyy protsess: Istoriya Pussy Riot), red. Mike Lerner, Maxim Pozdorovkin

  •  Pussy Riot: Punk molitva (Pokazatelnyy protsess: Istoriya Pussy Riot), red. Mike Lerner, Maxim Pozdorovkin

    Posljednjeg dana 16. Motovun Film Festivala na prvoj jutarnjoj predstavi u komornom kinu Bauer prikazan je dokumentarac Pussy Riot o moskovskoj ženskoj punk grupi koja je privukla pozornost svjetskih medija. Prvo zbog njihova javnog aktivizma u Katedrali Isusa Spasitelja, a potom zbog sudskog procesa države kontra tri mlade djevojke, odnosno suvremenog lova na vještice kako su pojedini mediji opisali moskovsku sudsku farsu. Englesko-ruska produkcija u režiji Mikea Lernera i Maxima Pozdorovkina puštena je u kino distribuciju 2013, više od godinu dana nakon što je grupa mladih djevojaka s pletenim vunenim kapama (balaklavama) ušla u crkvu i za manje od minute kaotičnog skakutanja ispred vjernika navukla bijes ortodoksne crkve, aktualne vlasti i konzervativaca diljem Rusije.
     Pussy Riot: Punk molitva (Pokazatelnyy protsess: Istoriya Pussy Riot), red. Mike Lerner, Maxim Pozdorovkin
    Film je neizravno gledateljima dao do znanja da performativni dio pobune kontra Putina i represivne države na crkvenom podiju nije odrađen kako treba. Štoviše, ženska je demonstracija spriječena u začetku pa se pronicljiviji gledatelj pita tko je dopunio i proširio kontekst samog zbivanja. Čini se da su elektronski portali kumovali političkom kompleksu jedne punk akcije izvedene u veljači 2012. koja je pogubno završila po sve tri sudionice. Filmskim rječnikom – kao da se glas sa strane umiješao u priču i pojasnio namjere zločestih djevojaka. Dakako, to nije smetalo redateljima da od mršavog materijala naprave dinamičnu priču o sudionicama nemila događaja, novijoj povijesti ruskog društva, sudbini Katedrale od Oktobarske revolucije do danas, tretmanu optuženika tijekom procesa, ideološkoj podijeljenosti Moskovljana…
     Pussy Riot: Punk molitva (Pokazatelnyy protsess: Istoriya Pussy Riot), red. Mike Lerner, Maxim Pozdorovkin
    Lerner i Pozdorovkin su koristili uobičajeni prosede filmske reportaže – dva oca i jedna majka povremeno su govorili ispred kamere o svojim kćerima i pritom su u manjoj ili većoj mjeri iskazivali osjećaj straha za sudbinu svoje djece. Strah od represivnog sudskog sustava ili anonimnih vjernika koji su, primjerice, prijetili Mašinoj majci da će njezinoj unuci (Mašinoj kćeri) iščupati ruke i noge. Roditeljska se tjeskoba pojačavala sa svakim novim danom pritvora. Nadijin je otac bio najmanje zabrinut, barem se tako ponašao ispred kamera, pa čak i u trenutku kada su ga nakon jednog ročišta verbalno napali neki svjedoci suđenja. Zamjerali su mu na podršci kćeri, tvrdeći kako je njegov liberalan odgoj kriv za njezin huliganizam. Nadia je s prkosnim osmjehom na licu podnosila medijsku buku, javno suđenje dok je stajala ili sjedila u staklenom kavezu, nije ga skidala ni kada je odgovarala na škakljiva pitanja brojnih novinara. Njezin je otac bez rezerve podupirao koncept kćerina umjetničkog aktivizma. Čak i u situaciji kada je kao članica skupine Voina u moskovskom Muzeju biologije javno izvodila seksualni čin s drugim aktivistom iste skupine. Rekao je da mu nije bilo drago što njegova kćer sudjeluje u tome, no razumije i ne protivi se toj formi umjetničkog djelovanja. Objašnjavao je da mu je kao ocu teško bilo gledati kćer u takvoj ulozi. Video materijali Voine kao predstavnika ruske radikalne scene bili su pokazani u Zagrebu 2008. godine u sklopu 29. Salona mladih (Salon revolucije). U podrumima zagrebačke džamije prikazivan je i video o provokativnoj akciji kontra Medvjedova u moskovskom Muzeju biologije. Očito, Nadia je prije članstva u punk grupi već imala iskustva u javnim akcijama kontra ruske političke elite.
     Pussy Riot: Punk molitva (Pokazatelnyy protsess: Istoriya Pussy Riot), red. Mike Lerner, Maxim Pozdorovkin
    Dva su redatelja vješto slagala priču o represivnom aparatu ruskog društva u službi Putina, Medvjedova i njihovih simpatizera. Povremeni magični realizam reportaže djelomično je posljedica njezine asocijativne montaže. (Ona je, uostalom, dio ruske baštine, u širokom pojasu filmskih inovacijaizmeđu Dzige Vertova i Sergeja Ejzenštejna. Za uvod u zbivanja na ekranu korištena je sintagma Majakovskog o tome kako umjetnost nije alat za oponašanje stvarnosti nego čekić kojim se ona oblikuje.) Redatelji ovog cjelovečernjega dokumentarca nastojali su kapitalizirati nevolju naoko odlučnih djevojaka u umjetničkoj pobuni kontra politike čvrste ruke. Po toj se nakani ne razlikuju od brojnih elektronskih medija koji su popratili feministički punk eksces u Moskvi. Premda su u dijelovima filma široko otvarali prostor konzervativnim grupama i pojedincima u crnim odorama s otisnutim znamenjima smrti, ipak su držali stranu pritvorenim članicama grupe Pussy Riot. Ozbiljna dječja lica u staklenom kavezu, zabrinuti roditelji, afinitet djevojaka prema suvremenoj umjetnosti, posebno njezinu konceptualnom licu i s druge strane sile zla – suci i ljudi u crnim odorama – trebali su stvoriti dojam represivnog društva u kojem, po logici Zapada, ne postoje građanske slobode i slično. Drugim riječima, jedan je šlampavi eksces u ortodoksnoj crkvi iskorišten za održavanje stereotipa o ruskoj zajednici. Tradicija tog stereotipa seže daleko u prošlost sve tamo do Majakovskog i dalje. U zapadnim društvima također ne cvatu ruže u pogledu represivnih institucija i podmuklih metoda kojimase ove služe u zaštiti političko-novčarskih elita. Na kraju film je u maloj motovunskoj dvorani Bauer polučio gromoglasan pljesak malobrojnih gledatelja. Jutarnje su projekcije ipak kuriozitet za ciljanu publiku ljetnog festivala na istarskom brdu.
     Pussy Riot: Punk molitva (Pokazatelnyy protsess: Istoriya Pussy Riot), red. Mike Lerner, Maxim Pozdorovkin
    Filmski rezime inače dinamičnog dokumentarca mogao bi ići u dva smjera. Prvi kaže da je u akciji ruskih aktivistica spomenuti čekić Majakovskog pretjerana metafora. Drugi je na sličnom tragu i kaže da je u festivalskom tjednu zapadno od Motovona u gradu Poreču otvorena izložba Plavih nosova, Olega Kulika i Josipa Vanište pod nazivom Tranzicija. Dva Rusa i jedan Ukrajinac na dva su ekrana pokazivali svoj umjetnički aktivizam za koji se slobodno može koristiti provokativna metafora ruskog pjesnika. Dva Rusa iz spomenute grupe – Slava Mizin i Saša Šaburov – dobro su upoznati s umjetničkim učinkom grupe Voina, u kojoj je Nadia tražila argumente za kasnije feminističke stavove u grupi Pussy Riot. Dvojac navodi da su ona i njezin muž (aktivist s kojim je javno općila u Muzeju biologije) kumovali raspadu Voine u dvije frakcije – moskovsku i peterburšku. Članovi ove druge zbog umjetničkog radikalizma završili su na tri mjeseca u peterburškom zatvoru, uz novčanu kaznu. Dok je Voina bila kompaktna njezini su aktivisti koristili studio Olega Kulika u kojem su učili osnove radikalne volje u području umjetnosti. U cjelovečernjem dokumentarcu Pussy Riot: Punk molitva (Pokazatelnyyprotsess: Istoriya Pussy Riot) feministički stavovi Nadie, Maše i Katije svakako nisu njihovi aduti. Oni su zapravo problematično stilsko mjesto njihova aktivizma na velikom ekranu.

    © Željko Kipke, FILMOVI.hr, 4. kolovoza 2013.

Piše:

Željko
Kipke

kritike i eseji