Ljupka kontemplacija o prolaznosti

Animafest Zagreb 2013, Svjetski festival animiranog filma, dugometražno izdanje, 4. – 9. lipnja 2013.: Veliko natjecanje (2)

  • Djeca-vukovi (Okami kodomo no ame to yuki), red. Mamoru Hosoda

    Djeca-vukovi
    (Okami kodomo no ame to yuki), red. Mamoru Hosoda

    Snažna oda majčinstvu radije negoli vukodlački horor-podžanr, kako bi se iz premise o hibridnoj djeci rođenoj iz veze žene i vukodlaka dalo zaključiti, Djeca-vukovi film su puno dublje ukorijenjen u realizmu i socijalnoj osviještenosti negoli u japanskom folkloru odnosno arhetipskom fantastičnom imaginariju. Fantastično se, naime, koristi samo kao indikator nježne, vrlo ljudske priče veće od života i kao podloga nevjerojatno naturalističnim i prekrasnim opisima realnosti – urbano-ruralnih interijera i eksterijera i, ponajprije, teškoća odrastanja, pri čemu najviše pomoći može roditeljska, poglavito majčina bezuvjetna ljubav i empatijsko neosuđujuće žrtvovanje, kao da poručuje Hosoda. Mamoru Hosoda, doduše i jest jedan od najcjenjenijijh japanskih animatora, možda uz univerzalnog Miyazakija široj javnosti i najpoznatiji, pa ne čudi intenzivnost doživljaja koje gledatelju pruža njegovo djelo, a motiv martirske ljubavi, mahom ženskih likova – poglavito majki, kako za voljene muškarce tako i za braću te djecu, uglavnom sinove, pak, posvemašnje je ukorijenjen u europskim bajkama (sjetimo se samo Šume Striborove). Crpeći iz rezervoara grotesknog alura paraznanosti kriptozoologije i njene čovjekolike faune fantoma životinjskog carstva, Djeca-vukovi prezentiraju radije svojevrsne rowlingsine animaguse negoli istinske mitološke vukodlake, budući da se njihovi likovi u iste pretvaraju vlastitom voljom odnosno uče se kontrolirati animalne porive, što se interpretirati može i vrlo alegorijskim nagnućem za adaptacijom i kontra-stigmatizacijom različitosti. Stoga njihova jednostavna no efektna naracija i estetski bogata imaginativnost detalja vizualnog, smirena harmonična ljepota svakodnevnog i poglavito prirode, uz pretapajuću im bazu folklornog (likantropskog) paranormalnog, kreira nezaobilazni must-watch, ljupku kontemplaciju o prolaznosti, koja se kao takva oslanja na još jednu meditaciju o istom, elegično-baladne Bore (Arrugas).
    Bore (Arrugas), red. Ignacio Ferreras
    Bore (Arrugas), red. Ignacio Ferreras

    Sumoran, melankoličan svijet jesenjih boja, a i životnog perioda zrelosti-starosti (pred zimu, odlazak), poglavito njene boljke demencije i srodne joj Alzheimerove bolesti, predstavljaju tematom neobične no vrlo afektivne Bore Španjolca Ignacija Ferrerasa. Simplistički klasičan no atraktivan i relevantan 2D crtež i bez bogate energične realističnosti 3D animacije naslova poput Nebesa (Up) Petea Doctera i Boba Petersona, primjerice, koja su u centru interesa također imala starca, pružaju dirljiv no ne i sentimentalilziran uvid u najdublje osjećaje gotovo odbačenih ljudi u staračkim domovima. Zrelo, umješno, izravno i ekspertno te elokventno i emotivno autentično a opet provokativno i razoružavajuće humano redatelj prikazuje gorko-slatki koktel emocija – nostalgije sjećanja, sanjarenja i snova, velike nježnosti i potresne tuge. Njegovi dvodimenzionalni likovi punokrvni su i potpuno zaokruženi karakteri koji u nemogućnosti življenja punoga života kreiraju vlastite, unutarnje svjetove pune sjetnih šaputanja – vlakova i putovanja na Orijent, prvih ljubavi na visokim zvonicima među oblacima, čak i izvanzemaljaca koji u njihovoj monokromatskoj svakodnevnici izranjaju kao potisnuti ali uvijek prisutni fantazmi. Time ta fundamentalno egzistencijalna studija o neizbježnosti starenja postaje iznimno vrijedno gledateljsko iskustvo, u tonu depresivno-melankolično, no finalno ipak dostojanstveno slavljenje života.
    Ernest i Celestina (Ernest et Célestine), red. Stéphane Aubier, Vincent Patar, Benjamin Renner
    Ernest i Celestina (Ernest et Célestine), red. Stéphane Aubier, Vincent Patar, Benjamin Renner

    O apsurdnom strahu od drugačijeg, kao i Hosodin naslov, progovara još jedan na Animafestu prikazan uradak, mlađoj dječjoj publici namijenjen Ernest i Celestina. Kroz površinski pravocrtnu jednostavnu priču film govori o mnogim bremenitim pitanjima, poput vrsne dikriminacije, prezentirane kohabitirajućim paralelnim civilizacijama separiranima specizmom (nadzemna medvjeđa i podzemna mišja) te nadrastanju i prevladavanju preduvjerenja i stereotipija kolektiva snažnim prijateljstvom između medvjeda Ernesta i mišice Celestine. Malomišćanske predrasude na animirani način, među antropomorfiziranim životinjama u fikcionalnom metropolisu – basne u ruhu bajke, tako su kako kritika na klasnu, rasnu ili vrsnu podijeljenost, tako i iskreni i srčani poziv na toleranciju. Pritom se u prikazu oslanja na retro vizualne gegove i slapstick nijeme komedije (poglavito su šarmantne epizode Celestinina pokušaja da se sakrije iza medvjeđe maske ili kamuflažno bojanje kombija) kontrastirajući time danas dominantnom stilu napuhane 3D vizualnosti s porivom za stalnim okupiranjem promatrača sve bržim i odvažnijim montažnim skokovitostima te prepunih suvremenih kulturalnih referenci. Ovdje je sve uokvireno ljupko dječjom jednostavnošću animacije, koja priziva razigrano koloritan svijet dječjih slikovnica, rijetko se šireći punim prostorom kadra, radije predložnu bijelu stranicu frameova ispunjajući rukom bojanim impresionistički efektivnim mrljama vodene boje nježne palete, u širokim i glatkim no razigranim i nemarnim, počesto nedovršenim potezima; takvom vizualnom shemom evocirajući kako neprolazan unikatan nostalgičan šarm Beatrix Potter tako i suvremene ilustratore poput Christophera Denisea. Snježna atmosfera koja grije srca zaraznom radošću i finalnom happily-ever-after kohabitacijom medvjeda i mišice, Ernesta i Celestinu čine idealnim naslovom za obiteljsko gledanje u vrijeme Božića. 
    Autobiografija lažljivca – neistinita priča o montipajtonovcu Grahamu Chapmanu (A Liar s Autobiography: The Untrue Story of Monty Python s Graham Chapman), red. Bill Jones, Jeff Simpson, Ben Timlett
    Autobiografija lažljivca – neistinita priča o montipajtonovcu Grahamu Chapmanu (A Liar's Autobiography: The Untrue Story of Monty Python's Graham Chapman), red. Bill Jones, Jeff Simpson, Ben Timlett

    Imaginativan pseudo-biopic, polu-izmaštana re-kreacija najmarkantnijih trenutaka iz života kontroverznog Grahama Chapmana, jednog od članova kultne Monty Pythonove grupe; nastao prema predlošku zvučnog zapisa Chapmanove memoarske autobiografije i koji funkcionira kao neobičan pajtoneskni in memoriam prerano preminulom kolegi. John Cleese, Terry Gilliam, Terry Jones i Michael Palin, osim Erica Idlea, svi su pridali vlastiti ekstra obol u animirani svijet koji ih okružuje glumeći mahom sami sebe. Ipak, iako film svojim neobičnim pristupom disparatnih animacijskih stilova za svaki pojedini segment Chapmanova života ima dodirnih točaka s nonsensno-apsurdističkim pajtonovskim (poglavito okvirni – uvodni i završni, segment teatarskih cut-outsa), ovo ipak nije Monty Python film te bi mnogi poklonici njime mogli ostati i razočarani. Široki spektar korištenih animacijskih stilova, također, rezultira varirajućim općim tonom koji unatoč uspjelijim i manje uspjelim dijelovima, pati od neurednosti, inkoherentnosti i epizodičnosti, fragmetirajući i segmentirajući naraciju te varirajući od segmenta do segmenta kako kvalitetom tako i stilom prezentiranog – od kompjutorske digitalne animacije do rukom crtana impresionizma. Primjerice, kaos delirija odvikavanja od alkohola naslovnog junaka prikazani su kakofonijskim apstraktnim crtežima a kontrastno, pajtonovskim senzibilitetom za komično lutkama i stop-animacijom njegov bijeg iz dosade djetinjstva u maštovitost knjiga kroz oživljeno Freudovo predavanje s glasom Cameron Diaz te boticellijevskom nadahnutom epifanijom Champmanova izlaska iz ormara, outanja vlastite homoseksualnosti pri susretu s ljubavi njegova života Davidom Sherlockom. Tako se ovaj patchwork nadrelnih, polukomičnih vinjeta i poluistina, prezentiran kroz mahom vrtložne, nadrealne ludorije, stvarne i imaginarne, spaja u unikatan tribute kompleksnom i šarmantnom, nadasve kreativnom i intrigantnom čovjeku.

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 15. lipnja 2013.

Piše:

Katarina
Marić

kritike i eseji