Oblici disfunkcionalnosti
Festival tolerancije – 7. festival židovskog filma Zagreb, 19. – 25. svibnja 2013.: Borbene djevojke (Kriegerin), red. David Wnendt
-
Demokracija je najveće dobro što ga baštinimo, jer nam samo demokracija pruža iluziju da smo svi jednaki i da su nam svima pružene iste mogućnosti. Bio ti radnik ili djelatnik, bogati poduzetnik ili tek najamni uposlenik, bio ti Rom ili crnac, samoosviješteni pripadnik vladajuće nacionalne stranke, ili pak mlada samohrana majka – svi smo u toj demokraciji jednaki. Gore poslagane riječi kao da potječu iz neke od Pavlovih poslanica. Jer – i opet – samo nam demokratski okvir pruža svaku blagodat suvremenog življenja. Ljudska su nam prava zajamčena sve dok ne želimo, doista, postati – ljudi! E onda već nastaju problemi. Da bi čovjek mogao postati čovjekom, treba se subjektivirati kao titular građanskih prava. Barem je tako od izuma demokracije u antičkom svijetu. Jer, ako nisi slobodni atenski građanin, onda si Bog ili Zvijer, ili, naprosto rob! Demokracija ti, in ultima linea, omogućuje slobodno izabrati biti i – nacistom. Ovaj, tek naoko, paradoks demokracije izrijekom stoji na početku i na kraju prvog dugometražnog igranog filma Davida Wnendta. Sloboda odabira – nametnuta nam je! Slobodno je i mrziti. Naravno, sve dok doista ne zamrziš i demokraciju. I to upravo tu i takvu koja ti omogućuje da mrziš „crnce, Židove, Arape, pedere“.
Borbene djevojke (Kriegerin, 2011) govore o tom tragičnom circulus vitiosus. Marisa (Alina Levshin), dvadesetogodišnjakinja je koja radi u majčinoj samoposluzi. Njezin je životni moto istetoviran diljem njezina tijela. Ispisane poruke na Marisi govore kako ona mrzi strance, Židove, policajce... svakog kojeg drži odgovornim za moralno rasulo njemačke joj domovine. Kako će se Marisa zalagati za visoki moralni stav u svoj zajednici? Pa, jednostavno – seksualnim promiskuitetom, opijanjem i partijanjem te nasiljem! Njezina malena skupina u gradiću-zajednici na sjeveru Njemačke jedna je od mnogih neo-nacističkih bandi kao neizostavni folklor svake demokracije. Zašto je Marisa postala mladom nacisticom?
U postavu svojega filma Wnendt nam tek donekle pruža psihosocijalni odgovor. Iz Marisinih reminiscencija iščitava se nedostatak roditeljske ljubavi te posljedično djedov odgoj. Großvater Franz biti će moralnom vertikalom njezina života. No, Wnendt ne objašnjava dublje taj psihosocijalni kontekst, nudi ga tek kao skicu. Neo-nacizam tako se postavlja gotovo kao opće mjesto. Nema potrebe da ga se detaljnije eleborira, on je prirodno okružje svakog demokratskog poretka! Spomenuti moment Wnendtova filma biti će kako njegova vrlina tako i slabost. Naime, pripovijest o Marisinu samoosvješćivanju djelovat će pomalo plošno, jer Wnendt gradi svoj film nizom sličica koje su tek to – sličice.
Okružje neo-nacističke bande i njezinih pripadnika prikazano je kroz ispijanje piva, tulume s „rammsteinovskom hard-rock tutnjavom“ i povremenim premlaćivanje stranaca. Marisin odnos s naci-skinheadom Sandrom (Gerdy Zint) tek je seksualna eskapada. Odnos, pak, sa samohranom majkom skica je obiteljske disfunkcionalnosti. Kako će se Marisa oduprijeti takovome okružju? Pomalo iskonstruirano, njezin će (tragični) bijeg iz njega biti ponovno motiviran obiteljskom disfunkcionalnošću. S jedne strane, tu je druga djevojka koja traži izlaz iz obitelji, petnaestogodišnja Svenja (Jella Haase), a s druge, pojavljuje se Rasul (Sayed Ahmad Wasil Mrowat), koji utjelovljuje onu drukčiju, dislociranu disfunkcionalnost. Marisa, zapravo, objekt svoje mržnje – stranca, Afganistanca – pretvara u (nemogući!) bijeg iz začaranog kruga mržnje.
Zašto se Marisa preobražava iz neonacistice u pomagateljicu arapskom egzilantu, za kojeg organizira bijeg u željenu Švedsku? Wnendt nam ne pruža uvjerljivijeg motiva od onog koji nam, pomalo naivno, iz crtića o Tomu, Jeryju i Bullu prikazuje kako Rasul previja Marisinu nogu nakon što ona stane na trn, pardon čavle, želeći ga vidjeti u njegovoj drugosti. Iako pomalo djetinjast, taj moment ipak nije toliko naivan koliko jedan drugi motiv Borbenih djevojaka. A ovaj je sadržan u liku dobre učenice Svenje, koja bijeg iz disfunkcionalne obitelji pronalazi u očito posve izgubljenoj Marisi. Naime, petnaestogodišnjakinja izlaz iz nametnutog ponižavajućeg odnosa s očuhom pronalazi u dragovoljnom ponižavanju u odnosu s Marisom. Ipak, taj možebitno upitni motiv Wnendt ironizira kroz karikaturalne eskapade nedozrele Svenje i njezine nacističke pozdrave za koje ona ne zna što znače. Kada, pak, istetovira brojku 88 na tijelu, vidi se da ne zna niti što doista hoće!
Dramaturški, Borbene djevojke nude mnoštvo sličica koje djeluju pomalo samosvrhovito, a posložene su na ne baš uvjerljiv način. Uokvirenje pripovijesti s tragičnim motivom djeluje pomalo ishitreno i docirajuće, a ne pruža mogući suspense u potencijalno fabularno zanimljivoj filmskoj pripovijesti. (Početni diskurs o demokraciji više je moje iščitavanje negoli autorova poruka!) U tom smislu čini se poticajnom usporedba Borbenih djevojaka s dva nedavna srpska filma. Šišanje (2010) Stevana Filipovića govori o mladim srpskim fašistima. Posebnu ulogu u filmskoj priči čini i osviješteni prikaz šireg društveno-političkog konteksta. Sprega političke i policijske moći ucjenjuje protagonista filma. Srpski se fašizam, dakle, oktroira s najviših socijalnih pozicija. Mladi skinsi u potrazi za identitetom slijede taj neobični ideološki galimatijas satkan od imaginarne mitologije izmišljene prošlosti i nasljeđa Hitlerova Mein Kampfa.
Drugo je ostvarenje izuzetno zrela i hrabra, erotsko-socijalna drama Maje Miloš, Klip (2012). Film govori o naraštaju srednjoškolskih adolescenata iz pedijatrijsko-odgajateljske škole koji pokušavaju pronaći svoje mjesto pod suncem u sivoj i besperspektivnoj srpskoj sredini. Maja Miloš ne docira niti moralizira. Ona jednostavno pred nas stavlja zastrašujuću sliku tranzicijskog društva, čudovišna amalgama patrijarhata, nasilja, intenzivnog seksa, mobitelske ovisnosti i turbo-folka. Razlikuje li se nacizam i besperspektivnost mladih iz njemačkog filma od spomenutih primjera/motiva iz srpske sredine? I da i ne! Periferni istočno-europski kapitalizam nosi u sebi duboku krizu parlamentarizma. Imamo svojevrsni termidor partitokracije i liberalne (post)političke demokracije.
No – reći će Rastko Močnik u svojoj knjizi Koliko fašizma? (1998) – svaka normalizacija lako prelazi u fašizaciju. A, fašistoidni učinci dolaze od „masovna razočaranja demokracijom“. O tome govori i njemački, Wnendtov film. Unatoč goreskiciranoj kritici, čini se da Borbene djevojke imaju i svoje bolje momente. Prije svega, važno je spomenuti da su protagonistice one koje raskidaju s logikom dobrovoljnog ropstva patrijarhatu kojeg u sebi nose mladi neo-nacisti. Marisa se pobunjuje protiv tog muškog poretka i stanja stvari. Borbene djevojke u sebi dakle nose latentni, feminino-oslobađajući potencijal. Iako film završava tragično, vidljiv je autorov napor da se otvorimo rješenjima koja i ne moraju završiti na taj način i da se zamislimo nad viđenim. U tom smislu i Marisina žrtva u filmu ne mora biti uzaludna. Wnendtov dugometražni prvijenac jedno je od onih djela koje propituju bliskost demokracije i fašizma (Agamben). Film je to koji postavlja pitanja o suvremenu, liberalno-demokratskom, nemogućem izboru društveno-političkog okvira života. Pitanje je, na kraju: moramo li se doista naviknuti živjeti s fašistoidnošću?© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 12. lipnja 2013.
