Sazrijevanje i raznoliki senzibiliteti

22. Dani hrvatskog filma, Zagreb, 15. – 21. travnja 2013.: Igrani film

• 
  
  Konkurencija kratkih igranih filmova prikazanih na 22. Danima hrvatskog filma, usprkos oscilacijama u kvaliteti, iznjedrila je nekoliko vrlo zanimljivih radova, dok se produkcija pokazala širok raspon tema, redateljskih pristupa i senzibiliteta. Film Balavica Igora Mirkovića nagrađen za najbolju režiju i kameru (Radoslav Jovanov Gonzo) kompaktan je, precizno i emotivno režiran film o djevojčici koja provodi vruće ljeto u Splitu i otkriva čari prve ljubavi. Mirković je film snimio po priči Olje Savičević Ivančević, adaptirajući književni predložak na suptilan i odmjeren način. Redatelj izvrsno dočarava atmosferu vrućeg splitskog ljeta, emotivno i fizičko sazrijevanje balavice koja se zaljubljuje u mladog barabu. Balavicu iz naslova filma vrlo je dobro odigrala mlada glumica Đana Gudelj koja u svoju ulogu unosi ranjivost i dječju radoznalost. Balavica je ozbiljan kratki igrani film koji stvara atmosferu, bogati emotivni život glavnog lika te izvrsno zaokružuje priču o sazrijevanju i prvoj ljubavi. U svakom slučaju radi se o vrlo dobrom filmu, režijski zrelom ostvarenju kojim Mirković pokazuje da se sjajno snalazi u radu sa mladim glumcima.
  
  Terarij Hane Jušić, nagrađen Oktavijanom za najbolji kratki igrani film, izvrsno je režirano djelo koje dojmljivo prikazuje ciničan i sadistički odnos između bratića i sestrične koji provode vrijeme kod svoje bake. Pomno birani kadrovi, polako i precizno stvarana atmosfera te odnos između dvoje glavnih likova daju filmu Terarij mogućnost da se pozabavi incestualnim odnosom bez senzacionalističkih i moralizirajućih primjesa. Redateljica Hana Jušić uspjela je u svom komornom filmu, u kojem se sve odigrava u jednom stanu, sjajno profilirati dvoje glavnih likova koje odlično tumače Tena Cigel i Tibor Knežević. Ljetna žega, dosadna baka i odnos dvoje mladih u kojima pršte hormoni sjajno su uobličeni u ovaj izazovan i zanimljiv film.
  
  Slonovi Daine Oniunas Pusić, nagrađen je za najbolji scenarij i nagradom Jelena Rajković za nabolju redateljicu mlađu od 30 godina koju dodijeljuje Društvo filmskih redatelja. Snimljeni u Engleskoj sa engleskim glumcima, Slonovi istražuju svijet iz pozicije glavnog lika, djevojke Abi (Grace Morrison) čiju svakodnevicu dojmljivo oslikava ovaj kratki film. Redateljica se bavi sazrijevanjem mlade djevojke, njenim odnosom prema majci, bratu, susjedima koji žive iznad njih te prema školi i matematičkim zadacima. Mlada Abi sa zanimanjem promatra svijet oko sebe i u ovom kratkom filmu uspijeva doći do prvih spoznaja o svijetu i ljudima koji je okružuju. Mlada redateljica uspjela je sjajno dramaturški uobličiti razvoj i sazrijevanje mlade Abi iako film ostavlja dojam nedorečenosti.
  
  Ljepotan Saše Bana zanimljiva je minijatura kojom, gotovo bez dijaloga, redatelj oslikava kompleksan odnos između posesivnog, debelog dečka (Nikša Butijer) i njegove djevojke asistentice režije (Marina Redžepović) koja se nađe u neugodnoj situaciji tijekom snimanja reklame, razapeta između posla i ljubavi. Banova je režija nenametljiva, opservacijska i gotovo dokumentaristička. Redatelj je uspio stvoriti fino nijansirane likove čiji odnos tvori osnovu ovog filma.
  
  Mali debeli rakun Barbare Vekarić započinje posvetom redateljičinom ocu. Film pun melankolije i nostalgije prikazuje djetinjstvo u ratnom Dubrovniku. Iako po svemu ambiciozan, film Barabare Vekarić ipak nije vrhunsko ostvarenje. Osim nekoliko zanimljivih režijskih rješenja i nadahnutih glumačkih izvedbi film pati od pretjerane subjektivnosti, nedorečenosti i balansira na rubu patetike. S druge strane radi se o hrabrom, autobiografskom prikazu vlastita djetinjstva, emocionalno proživljenom iskustvu koje je redateljica pretvorila u ambiciozan ali neujednačen kratki film.
  
  Teleport Zovko Predraga Ličine pripada među najzaigranija i najduhovitija ostvarenja ovogodišnje kratkometražne igrane selekcije. Radnja filma odigrava se u budućnosti i bavi fenomenom teleportiranja. No sve to služi redateljskoj viziji današnjeg društva, satiričnom prikazu malograđanske obitelji s jedne strane i sitnog poduzetništva s druge. Ličina tom znanstveno-fantastičnom komedijom razotkriva prepoznatljive pojave u suvremenom hrvatskom društvu. No, iako zabavan i nepretenciozan, film se bavi ozbiljnim društvenim simptomima ukorijenjenim u tranzicijsku Hrvatsku, od konzumerizma sve do kršćanskog fanatizma. Teleport Zovko vješto je režiran, dramaturški kompaktan, odlično montiran i snimljen film.
  
  Od danas do sutra (jedna od kratkih filmova koji čine Zagrebačke priče 2) Sare Hribar nježan je i emotivno snažan film u kojem redateljica ispituje odnos između svježe rastavljena mladog para (Dijana Vidušin i Stjepan Perić) i njihove desetogodišnje kćeri. Film uspješno prikazuje atmosferu dječjeg rođendana, sukob između supružnika i nenametljivo razotkriva traumu s kojom se suočava njihova kćer. Redateljica uspijeva rastvoriti emocionalne registre glavnih junaka i sa simpatijom prikazati kako su ponekad djeca zrelija od svojih roditelja.
  
  Na kvadrat (također dio Zagrebačkih priča 2) Radoslava Jovanova Gonza uspješno prikazuje kompliciran i konfliktan odnos između dvije zaljubljene cure, dakle lezbijskog para. Ono što mi se čini zanimljivim u ovom filmu je prikaz tog odnosa i to na način koji pokazuje kako se ljubavne svađe između istospolnih parova ne razlikuju od svađa onih heteroseksualnih. Radoslav Jovanov Gonzo i scenaristica Jasna Žmak uspjeli su u ovoj filmskoj minijaturi prokazati univerzalnost ljubavi i uz pomoć izvrsnih izvedbi Ivane Roščić i Judite Franković stvoriti zanimljiv, režijski kompetentan i scenaristički uspio film.
  
  Nebojša Slijepčević svojim se filmom Kutija odlučio pozabaviti psihološkim odnosima koji postoje u svakom zagrebačkom kvartu i njegovoj birtiji u koju stanovnici kvarta zalaze. Kutija iz naslova filma Slijepčeviću služi kao hičkokovski Mcguffin preko kojeg raspliće psihološka stanja i odnose između likova. Srpski glumac Marko Nikolić izvrstan je u ulozi donositelja kutije u mali zagrebački kafić, a izvrsno mu pariraju Rakan Rushaidat, Igor Hamer te Damir Šaban i Ivan Ožegović. Film je vješto režiran, atmosfera i autentičnost ostvarena je s lakoćom, no svršetak ostaje pomalo nedorečen.
  
  Spomenuo bih još film Jure Pavlovića Kišobran – za koji je glumica Maja Posavec nagrađena za najbolje glumačko ostvarenje – zgodnu minijaturu, kompetentno režiranu i dramaturški uspjelu priču o odnosu djevojke i dečka.
  
  Ovogodišnji festival gledatelju je prikazao tematsku raznolikost, kvalitativnu neujednačenost i široku lepezu redateljskih senzibiliteta u kratkometražnoj filmskoj produkciji. Svakako je pohvalno da su glumačke izvedbe sve uvjerljivije, da scenaristički kratki metar razvija zanimljive ideje te da se redatelji pokazuju spremnim da se uhvate ukoštac sa temama koje nas okružuju.
  
  © Nikola Strašek, FILMOVI.hr, 25. travnja 2013.

Piše:

Nikola
Strašek