I onda ne vidim eksperiment

22. Dani hrvatskog filma, Zagreb, 15. – 21. travnja 2013.: Eksperimentalmni film

• 
  
  Iz godine u godinu mijenjaju se imena hrvatskog filmskog eksperimenta, poneka su ustrajna (poput Dalibora Barića), međutim ne mijenja se konstanta u toj sekciji – autorska nemoć i plitke ideje. Možda je razlog u selekcijskoj komisiji koja je u taj tabor propustila nerazumljiv i musav projekt poput filma Sestre (Lea Vidaković) ili pak ronilački sindrom, kako autorica objašnjava, vizualiziran iz četiri smjera uz pomoć četiri kamere pa gledatelji mogu uživati u razglednicama jadranskog podmorja, za što je filmskoj ekipi trebalo otprilike godinu dana snimanja (Promjena, Dijana Protić). Godinu dana za umatanje podvodnih vizura u eksperimentalni okvir! Mora da je selekcijska komisija bila zaslijepljena od podmorskog prelamanja svjetlosti, jer se jedino na taj način može tumačiti njegov eksperimentalni šarm. Ništa više eksperimentalan nije ni ples u šumi autora Matije Debeljuha (Contrada). U svakoj sezoni DHF-a nađe se jedan takav ples koji nema ama baš nikakve veze s tom kategorijom filmskog izričaja.
  
  Nadalje, u svakoj sezoni DHF-a na festival pristigne barem jedan od brojne plejade adoranata Tomislava Gotovca. Oni obavezno pokazuju elementarno nepoznavanje njegove umjetničke strategije pa je tumače na posve banalan način. Ili što je još gora odrednica – tumače je poput nadobudnih amatera. Prošle je godine ta čast pripala Željku Radivoju (Serenissima), ove godine neukusnom trominutnom naslovu Darka Bavoljaka (Urbi et orbi) u kojem autor na krajnje banalan način eksperimentira sa snimkom golog Gotovca. Zanimljivo je kako se performans u kojem Gotovac gura štapić u vlastiti anus našao u kontekstu vatikanskog rituala na trgu Sv. Petra u Rimu znatno nakon umjetnikove smrti. Vrlo je vjerojatno da doajen eksperimentalnog filma ne bi dozvolio njegovu javnu prezentaciju u sličnom kontekstu. Kratki naslov je simptomatičan obrazac za priču o sve brojnijoj plejadi ljubitelja lika i djela Tomislava Gotovca koji nastoje pod njegovim mentorstvom ušićariti pokoji umjetnički bod na hrvatskoj sceni i šire.
  
  U istoj se sekciji našla , pragmatična filmska instalacija za koju su pojedine kritičarke hrvatske likovne scene redale hvalospjeve u vrijeme kada se pokazivala u Galeriji SC-a. Ako je filmsko umnožavanje istovjetnih likova koji stupaju bilo upečatljivo u četiri zida spomenute galerije, onda se slobodno može konstatirati kako je velika kinodvorana SC-a oslabila metaforu animirane vojske iz ptičje perspektive. Predvidljiv razvoj fronte svakako je utjecao na takav učinak. Vrlo često ono što je poželjno u galerijskim uvjetima ne podnosi mrak prostranih kinodvorana.
  
  Još je jedno ostvarenje u potpunosti promašilo eksperimentalan okvir, blisko Debeljuhovoj crno-bijeloj koreografiji u pustoj šumi. Naime, drugi primjer je pusti vlak u kojem polusnena žena glumi paranoju. Priča za laku noć Vlade Zrnića također je odrađena u crno-bijeloj fotografiji, a strahovi koji muče ženu na kratkom noćnom putovanju više bi pristajali igranoj konkurenciji. Punih devetnaest minuta ni naznake od eksperimenta pa je smještanje u tu kategoriju bilo pogubno po njegovu recepciju. Da je kojim slučajem pomiješan među igrane možda bi osvježio recentnu hrvatsku produkciju opterećenu sindromom balavica. U festivalskim okolnostima SC-a, čemu je svakako kumovala selekcijska komisija, noćna se priča pokazala potpunim promašajem.
  
  Odbijanjem sličnih projekata hrvatska bi eksperimentalna scena ostala prikraćena u kvantitativnom smislu. Vjerojatno bi u takvim okolnostima godišnja proizvodnja vrijednih naslova dosegla razinu ispod pola sata trajanja, s tri do četiri naslova, pa bi je možda trebalo dopuniti dokumentarnom ili igranom produkcijom. Na žalost, prikazani naslovi u tim kategorijama nisu se izdvajali otkvačenim formama koje bi eventualno mogle zadovoljiti eksperimentalni okvir kao što ga je nosilo, primjerice igrano ostvarenja Jurja Lerotića (Onda vidim Tanju) koje je pomelo svu konkurenciju prije dvije godine na jubilarnom izdanju DHF-a. 
  
  I napokon jedini naslov koji je ocjenom prešao prag (3,5) za nagradu Oktavijan koju svake godine i u toj kategoriji dodjeljuje Hrvatsko društvo filmskih kritičara. Amnezijak na plaži Dalibora Barića, konfuzna je futuristička priča o zaustavljanju i programiranju živih jedinki na frekvenciju drugog i drugačijeg života. Tema nije nepoznata igranoj produkciji, uz napomenu kako se Barićev eksperimentalni kaos temelji na animaciji i psihodeliji, povremeno uz dodatak naracije sa strane. Njezinu je shemu teško pratiti, no to je tako s obrascima koje potpisuje spomenuti autor. U svakom slučaju model koji je zaslužio pozornost stručne kritike na DHF-u. Ostali su naslovi više ili manje uspjele vježbe – uspješnija je, primjerice, dramatična ekranizacija Chaplinova govora iz četrdesetih prošloga stoljeća (Distopija, Igor Dropuljić) – a mogle bi se (vježbe) objediniti sintagmom još bih malo eksperimentirala. Svojedobno ju je izgovorila redateljica kratkih filmova (neka ostane anonimna) koja je na silu željela proširiti eksperimentalni okvir jednog dokumentarca, premda se taj bavio pragmatičnim vremenima bez osjećaja za medijske bizarnosti, pogotovo ne za književni ili filmski eksperiment.
  
  © Željko Kipke, FILMOVI.hr, 22. travnja 2013.

Piše:

Željko
Kipke