Sindrom izolacije

9. ZagrebDox, međunarodni festival dokumentarnog filma, Zagreb, 24. veljače – 3. ožujka 2013.: Međunarodna konkurencija: Samica za zločestog dečka (Bad Boy cellule haute sécurité), red. Janusz Mrozowski; Kudzu loza (Kudzu Vine), red. Josh Gibson

  • Samica za zločestog dečka (Bad Boy cellule haute sécurité), red. Janusz Mrozowski

    U prvim festivalskim danima devetog po redu ZagrebDoxa najveću su pozornost plijenili naslovi u međunarodnoj konkurenciji. Film o indonezijskim ubojicama sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća, danas članovima ili simpatizerima antikomunističke paramilitarne skupine Pancasila mladež (Čin smaknuća / The Act of Killing, Joshua Oppenheimer), zatim o prevarantu koji se skrivao iza tuđih identiteta (Uljez / The Imposter, Bart Layton) i svakako onaj o mladom poljskom delikventu koji kao 28-ogodišnjak robija u strogo izoliranoj samici (Samica za zločestog dečka / Bad Boy cellule haute sécurité, Janusz Mrozowski). Kako Damian sam kaže – zatvorska ga je administracija svrstala u kategoriju krajnje opasnog pojedinca, zbog čega će prvi dio desetogodišnje kazne provesti sam, među četiri zida tijesne ćelije i jednako tijesnog prostora za rekreaciju. Tuširanje jednom tjedno i rijetka prigoda za telefonski razgovor s majkom putem fiksnog aparata koji mu donose čuvari u ćeliju, najčešće maskirani i jedina ljudska bića s kojima može razgovarati. No ta je komunikacija jednosmjerna i banalna jer maskirani pojedinci ne pridaju nikakvu pozornost mladićevoj dobronamjernosti, šalama na vlastiti račun i slično.
    Samica za zločestog dečka (Bad Boy cellule haute sécurité), red. Janusz Mrozowski
    U takvom, scenaristički i režijski skučenom prostoru, u kojem se ne događa gotovo ništa novo što se već nije dogodilo prethodnog dana, poljski je redatelj s pariškom adresom ponudio dinamičan model zatvorskog monologa. Kroz perspektivu rešetaka – Damian je dan i noć sa svih strana okružen nadzornim kamerama i metalnim konstrukcijama – jer se u njihovoj slici i prilici ogleda ideja maksimalne izolacije i psihološkog pritiska na problematičnog pojedinca. Teško će gledatelji u kinodvorani u razgovorljivom i nemirnom mladiću gledati krajnje opasna kriminalca. Zasluge za to svakako treba tražiti u redateljevu pristupu koji od niza banalnih, svakodnevnih radnji i Damianovih priča o životu prije samice oblikuje dokumentarac s pozitivnim predznakom spram svog protagonista. A njegove su priče doista zabavne, ne samo gledateljima ispred ekrana nego i samom zatvoreniku koji je u prigodi komunicirati s kamerom i šutljivim čovjekom iza nje, ujedno scenaristom, redateljem i producentom 78-minutnog filma iz 2012.
    Samica za zločestog dečka (Bad Boy cellule haute sécurité), red. Janusz Mrozowski
    Posao Mrozowskog je van svake sumnje više od činjenice da je uspio kamerom ući u strogo čuvani ambijent za izrazito neposlušne i okorjele kriminalce te ga otvoriti širokom auditoriju. Redatelj je istodobno ponudio alternativni dijalog nemirnom mladiću koji ne razumije zašto se nalazi u strogoj izolaciji. Kaže nikog nije ubio, volio je trošiti na žene, voziti luksuzne automobile i dobro se provoditi, za što mu je trebao novac pa je pljačkao banke. Tijekom snimanja u samici zatvorenik nije gubio nadu u promjenu stanja stvari te je ustvrdio kako mu desetogodišnja kazna neće upropastiti život nakon odsluženja. Ponuđeni je dijalog pomogao mladiću da se usprkos krizama i nemiru odupre psihološkom kolapsu. Zbog toga je dokumentarac od dva dijela – o danima u samici i novom početku u normalnom, neizoliranom krilu poljskog zatvora – zapravo model filma koji djeluje u oba smjera. Prema kažnjenom pojedincu kao mala pomoć u komunikaciji i virtualno, prema redatelju i gledateljima kao medijska poruka. Krajnje ekonomična i sugestivna, bez suvišnih kadrova premda je riječ o zatvorskoj rutini, monotonoj i predvidljivoj s prolaskom filmskih minuta. U drugom dijelu filma, u ćeliji s više kreveta Damian je sam, jednako je uznemiren i nemiran. Više se ne šali na račun trbuha i sala kao posljedica života u strogo čuvanoj samici, u vidno je boljoj fizičkoj formi, nervozno šeće gore-dolje po ćeliji te govori o učenju u zatvoru i novom poglavlju života nakon odsluženja kazne.
    Uljez (The Imposter), red. Bart Layton
    Samica za zločestog dečka nastala u francusko-poljskoj koprodukciji u mnogočemu je simptomatična po deveto izdanje ZagrebDoxa. Ne samo zbog toga što se tema odnosi na pojedinca kojemu su u značajnoj mjeri ograničena ljudska prava, nego i stoga što se Mrozowski dotaknuo manje uočljive osobine sadržaja gotovo svih filmova u konkurenciji. Bez obzira je li riječ o imigrantima, prevarantima, zatvorenicima u strogo čuvanim zatvorima, nomadima u tundri ili hladnokrvnim ubojicama na indonezijskom otoku, njihove su životne priče posljedicom društvenog ograničenja, ili svojevrsne izolacije. Bilo da je riječ o političkoj izolaciji komunističkog kadra u Indoneziji (The Act of Killing), ekonomskom ograničenju zbog čega žene iz Moldavije masovno bježe u Europsku uniju, Austriju ili Italiju gdje pospremaju kuće bogatih pojedinaca (Mama ilegalka / Mama Illegal, Ed Moschitz) ili komunističkoj represiji u nedavnoj prošlosti bugarskog društva zbog čega brižna lječnica mora svoje bilješke iz anesteziologije prepustiti kolegi ravnatelju bolnice u Sofiji. Mora to obaviti šutke i ponizno, ne bi li njezin nadređeni objavio stručnu knjigu i ostao na čelu iste institucije (Cvetanka / Tzvetanka, Youlian Tabakov)... Bilo da je riječ o krizi identiteta odraslog čovjeka koji sam sebi ograničava životnu dob te nikako ne želi izaći iz adolescentskih godina (Uljez). Taj je britanski dokumentarac tijekom 2012. osvojio brojne nagrade na festivalima sjevernoameričkih gradova (Austin, Miami, Kansas City) kao i na engleskom tlu. U svakom slučaju s razlogom, zbog istančano konstruirane priče kao i redateljske umješnosti. Na zagrebačkom je Festivalu prošao tek s posebnim priznanjem.
    Kudzu loza (Kudzu Vine), red. Josh Gibson
    Glavnu je nagradu u međunarodnoj konkurenciji pokupilo ostvarenje kratkog metra s natruhama eksperimenta (Kudzu loza / Kudzu Vine, Josh Gibson) u kojem je američki redatelj također koristio ideju ograničenja ili izolacije kada je metodom rušenja crno-bijele filmske slike i zvuka pokušao sugerirati ekspanzionistički duh posebne vrste loze. Ovogodišnji izbor žirija kao da je slijedio tradiciju prošlogodišnjeg festivala, s obzirom na duljinu nagrađenog filma (20 min) i crno-bijelu fotografiju. Prošle je godine nagrađen crno-bijeli sedmominutni poljski film o vježbanju ceremonije za prihvat posmrtnih ostataka stradalih poljskih političara (Povratci / Powroty, Krzystof Kadlubowski). Žiriju je pritom promakao daleko intrigantniji film o vježbanju mrtvih pod nazivom Crulic – putovanje na onaj svijet (Crulic – drumul spre dincolo), rumunjske redateljice Ance Damian. Doduše, taj je animirani dokumentarac išao u regionalnoj konkurenciji. I ove je godine, čini se, žiri zamijenio mjesta nagrađenih. Uljez je, bez ikakve sumnje, impozantnije filmsko ostvarenje od eksperimenta s radijskim zvukom i pričom o lozi koja u prirodi oblikuje nadrealističke prizore. Ne samo zbog duljine trajanja, nego i zbog precizno izrežirane priče iz stvarna života u kojoj se suvereno miješaju planovi fikcijskog i dokumentarnog filma. I to je ostvarenje eksperimentalno, s obzirom da je na rubu fikcijskog filma, mješavina trilera s elementima televizijskih dokumentaraca u američkoj maniri, s nekoliko autentičnih protagonista na terenu koji usmjeravaju priču u prepoznatljivom smjeru.

    © Željko Kipke, FILMOVI.hr, 5. ožujka 2013.

Piše:

Željko
Kipke

kritike i eseji