Vrijedan dokument vremena

Nenad Pata, Filmski velikani u Zagrebu, Korpus, Zagreb, 2012.

  • Nenad Pata, Filmski velikani u Zagrebu, Korpus, Zagreb, 2012.Emisija 3, 2, 1 – kreni! koju je Filmski program Televizije Zagreb proizvodio i emitirao od 1977. do 1983. i danas je na glasu kao jedna od najboljih, ako ne i najbolja televizijska emisija o filmu ostvarena u Hrvatskoj. Njezin idejni začetnik, urednik i glavna pokretačko-organizatorska snaga bio je Nenad Pata (1930), a u njoj su poprilično redovito, kao gosti i protagonisti, u studiju Televizije Zagreb u Dežmanovoj ulici, sudjelovala neka od najvećih imena svjetske kinematografije poput Orsona Wellesa, Andrzeja Wajde, Grigorija Čuhraja, Claudea Chabrola, Francoisa Truffauta, Wernera Herzoga, Jiříja Menzela, Vere Chytilove i Catherine Deneuve. Iako je oko organizacije i utanačivanja slobodnih termina vrlo zauzetih  svjetskih zvijezda počesto bilo podosta strke i panike, filmofilska raspredanja pred kamerama odvijala su se bez hitnje. Razgovori s filmskim uglednicima, popraćeni višeminutnim, a ne blic-izvacima iz njihovih filmova, trajali su po sat i pol i više, a gostima je, kako i valja, bilo  dopušteno u cijelosti odgovoriti na postavljena pitanja i zaokružiti misli. Emisije su bile okrunjene premijernim jugoslavenskim prikazivanjem nekog filma gostujućeg velikana. 

    Kako vele, 3, 2, 1 – kreni! rado je gledala i najšira publika, a ne samo zadrti filmoljupci. Govori li to o tome da je doba u kojima je prosječan gledatelj imao volje i vremena provesti oko četiri sata gledajući i slušajući što, primjerice, o svom pozivu govori Grigorij Čuhraj, bilo manje užurbano od današnjega? Govori li o tome da je ponuda svakovrsnih raznorodnih atrakcija tada bila toliko skromna da se i tako nešto prihvaćalo kao zanimljivo opuštanje? Ili govori u prilog tome da kompetentno predstavljen kvalitetan sadržaj može biti itekako privlačan, na što se u  međuvremenu, ne samo na televizijama, uvelike zaboravilo? Vjerojatno govori o svemu od toga, i još o ponečemu, pomalo.

    Kako god bilo, budući da to arhivsko kulturološko blago Hrvatske televizije iz kojeg god razloga nije objavljeno na DVD-u – što bi bio logičan slijed – iz materijalnog ga je zaborava  svojom novom knjigom Filmski velikani u Zagrebu, barem pismeno, otrgnuo sam Nenad Pata. Objavljeni u izdanju nakladničke kuće Korpus, Filmski velikani u Zagrebu na 230 stranica donose Patina skicozno spomenarska prisjećanja na nastanak, procvat, zlatno doba i gašenje 3, 2, 1 – kreni!, a središnji dio knjige čine transkripti razgovora s gostima. Osim navedenih prvaka kinematografije, redom lucidnih i usredotočenih govornika čije riječi ni u pisanom obliku ne gube na upečatljivosti, u 3, 2, 1 – kreni! našlo se mjesta i za manje istaknute, ali svejedno važne osobnosti. Bili su tu kanadski prvak animacije Kaj Pindal, američki epizodni glumac Strother Martin, u nas manje poznat francuski redatelj Rene Allio, kao i njemačka avangardna umjetnica Margaret Raspe koju je u emisiju doveo Tom Gotovac, a čije eksperimentalne video radove (kao ni Gotovčeve filmove) Pata, kako priznaje, doista nije razumio.

    Madeleine Malthete Melies govorila je o životu sa svojim djedom, neko vrijeme zanemarenim pionirom filma Georgesom Meliesom i o njegovu djelu čijoj je promociji posvetila svoj život i karijeru. Direktor Francuske kinoteke Hubert Astier dao je svoje viđenje razvoja povijesti francuske kinematografije s naglaskom na neprestanom traženju ravnoteže između popularnog i intelektualnog. O sličnoj je problematici razglabao i duhoviti Jiří Menzel, dok je Andrzej Wajda, među ostalim, naglasio kako redatelj, i kazališni i filmski, mora u podjednakoj mjeri biti nadaren i pjesnički i narednički. Elokventni Francois Truffaut reći će kako imenovanje francuskog novog vala smatra prije svega novinarskom izmišljotinom, šoumen-pripovjedač Orson Welles je, uz ostalo, izrazio divljenje prema Josipu Brozu Titu, a zadivljujuće i zastrašujuće ozbiljan Werner Herzog još je jednom ustvrdio je da je za njega film važniji od života. I tako dalje. 

    Prebacimo se časkom na jednu drugu, razmjerno sličnu, osobito zanimljivu knjigu čiji se hrvatski prijevod odnedavno nalazi na policama knjižara. Riječ je o naslovu Filmske lekcije (MeandarMedia, 2011), sastavljenom od intervjua s četrdesetak redateljskih velikana. Njezin je autor, Laurent Tirard, u uvodu napomenuo je da mu je ideja vodilja bila redateljima postavljati pitanja koja nisu tipično novinarski prigodno površna, nego ona kakva bi sineast postavljao drugom sineastu. Iako nisu izrijekom vođeni tim motom, razgovori zabilježeni u knjizi Filmski velikani u Zagrebu, održani dvadesetak godina prije Tirardovih, nedvojbeno prate istu liniju. Jer, u emisiji 3, 2, 1 – kreni! filmaše nisu intervjuirali ad hoc izabrani televizijski djelatnici, nego prvaci ovdašnje filmologije, od kojih su se mnogi okušali i kao filmski  stvaratelji. Istraživačko-ispitivačku ekipu emisije činili su, uz ostale, Ivan Hetrich, Branko Ivanda, Petar Krelja, Mato Kukuljica, Tomislav Kurelec, Ranko Munitić, Ante Peterlić, Nenad Polimac, Joža Štajner, Vladimir Tomić, Živorad Tomić i Darko Zubčević. Nije stoga nimalo čudno da je Claude Chabrol, nedugo nakon gostovanja u 3, 2, 1 – kreni!, a odgovarajući na oštre napade na svoj tada aktualni naslov Alice ili posljednji bijeg (Alice ou la derniere fugue, 1977),  poručio francuskim kritičarima da odu u Zagreb i ondje nauče razumijevanje filma. Umjesto navođenja konkretnih pitanja, Pata transkripte razgovora katkad prekida naznakom teme ili motiva, katkad kakvom vrlo slobodnom asocijacijom, a katkad slikovitim  anegdotalnim opisom događaja vezanih uz boravak uglednog gosta u Hrvatskoj.

    Oprostive ali ipak nemalo iritantne zamjerke Filmskim velikanima u Zagrebu odnose se na prečesto neispravno pisanje imena. Navedimo tek nekoliko najkrupnijih omaški: glumac Jean-Pierre Leaud nazvan je Jean-Paulom; umjesto jednim od začetnika novog vala Francois Truffaut je proglašen jednim od začetnika neorealizma; pogrešno se (Kay Pindall) piše ime jednog od glavnih gostiju Kaja Pindala; a Strother Martin – kojem je Strother ime, a Martin prezime – navodi se kao da je obratno, to jest kao da mu je Martin ime, a Strother prezime.

    No, vratimo se, ionako brojnijim, vrlinama. Osim ugošćavanja filmaša svjetskoga glasa, 3, 2, 1 – kreni! i Nenad Pata ostvarili su i velik pothvat u unapređivanju hrvatske kinematografije. Kao što je razmjerno poznato, u sklopu te emisije i njenog proračuna, Pata je financirao dugometražni igrani prvijenac Ritam zločina (1981) Zorana Tadića te je jedno poglavlje knjige posvećeno i toj epizodi slatko-gorkoga okusa. U svijetu višekratno nagrađen Tadićev film nesumnjivo je jedna od perjanica hrvatske kinematografije, no niskoproračunski model produkcije naišao je na velik otpor pripadnika kinematografskog establišmenta, zbog čega je Pati i tri-dva-jedanašima onemogućeno da nastave s tom inovativnom praksom.

    Filmski velikani u Zagrebu nadasve je zanimljivo, uvelike zabavno štivo i nedvojbeno vrijedan dokument te zdušno predlažemo da što prije dobije i svoj nastavak u kojem će biti zapisani razgovori vođeni u 3, 2, 1 – kreni! s ovdašnjim filmašima kao što su redatelji Oktavijan Miletić, Branko Marjanović, Miša Bukumirović i Slobodan Šijan, zatim skladatelj Bojan Adamič, montažer Vanja Bjenjaš, šumator Miljenko Dorr, već spomenuti eksperimentalist Tom Gotovac te umjetnici videa Sanja Iveković i Dalibor Martinis...

    © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 14. siječnja 2013.

Piše:

Janko
Heidl