Glazba kojoj se vjeruje

Sonja i bik, red. Vlatka Vorkapić, sklad. Stanislav Kovačić, Ivanka Mazurkijević, Damir Martinović Mrle

  • Sonja i bik, red. Vlatka Vorkapić

    Sonja i bik
    redateljice Vlatke Vorkapić jedan je od rijetkih hrvatskih filmova koji neopterećeno i suvislo donosi suvremenu fabulu o ljubavi okorjele protivnice borbe bikova i sina organizatora borbi bikova u Dalmatinskoj zagori. Film je već na Festivalu u Puli nagrađen nagradama na najbolji scenarij, najbolju kostimografiju i najbolju glazbu. Premda ovakve nagrade najčešće idu filmovima koji iz nekog razloga nisu dobili nagradu za najbolji film ili ih je neka druga nagrada zaobišla, čini mi se da je nagrada za najbolju glazbu ovaj put itekako opravdana.
    Sonja i bik, red. Vlatka Vorkapić
    Glazbu za film radilo je troje, karijerom, prijateljstvom ali i obiteljski vezama povezanih skladatelja. To su Stanislav Kovačić, basist i violončelist, član raznih hrvatskih sastava (među njima su Space Invaders, Šo! Mazgoon, Gego i Picigin band te Stampedo), Ivanka Mazurkijević, pop pjevačica iz sastava Stampedo, te Damir Martinović Mrle, frontmen grupe Let 3. Poput većine suvremenih filmova, niti ovaj nije opterećen glazbenom podlogom. Glazbe nema previše, a njezina je uloga da oslika ugođaj onih scena u kojima se pojavljuje. Kao u većini suvremenih filmova, ona ne funkcionira lajtmotivički, nije raskošna, nego je minimalistička, gotovo tipa muzaka, ali je izuzetno iskrena i, što je nadasve važno – živa (a ne artificijelna, stilizirana ili kakogod). To je glazba kojoj se vjeruje.

    Stoga bi se moglo reći da je njezina uloga poput filma: neopterećena, ali suvisla – korištena ciljano i s namjerom da podigne humorno zamišljenu romantičnu fabulu. No to se ne radi na očigledan način, nego principom podrivanja, odnosno podstavljanja pojedinih scena glazbenim blokovima koje ili boji blago veselje ili romantika ili su doista smrtno ozbiljni. S druge strane, glazba svojom stilskim odlikama, ali i odabirom instrumenata daje jasnu naznaku podneblja (Dalmatinska Zagora) u kojemu se radnja zbiva. Drugim riječima, sadrži folklorne elemente. No oni su obrađeni i dorađeni na takav način koji će se, ako ikada ova glazba zaživi na kojem nosaču zvuka, ili, prije (i vjerojatnije), ako će se film vrtjeti u stranim zemljama, zaintrigirati stranu publiku i kritičare.
    Sonja i bik, red. Vlatka Vorkapić
    Radi se doista o pravoj mješavini svjetskog i nacionalnog glazbenog jezika, a činjenica da se glazba ponaša prilično neutralno uopće ne šteti. Na primjer, u sceni kada Sonja staje pred bika, napetost se ne gradi zvučnom, harmonijskom, ritmičkom ili dinamičkom gradacijom (što su već odavno odslušani glazbeni postupci u filmovima), nego statičnom glazbom, izduženom zvučnom plohom koja iz daleka podsjeća na bordunski tip sviranja. I tu do izražaja dolazi spomenuto podrivanje.

    Funkcionalnost glazbe filma nije u očitom ponavljanju viđenog ili očekivanom navođenju gledatelja na određene reakcije, nego je upravo u unutarnjem ulasku pod kožu. Zapravo se radi o glazbi koju gledatelj ne primjećuje (sigurna sam da će se mnogi zapitati: „Da li je u filmu uopće bilo glazbe?“), ali koja film, na svoj lepršav i nepretenciozan način dodatno boji nacionalnim, humornim, romantičnim, suvremenim, folklornim, dizajnerskim i svim onim drugim elementima koji su u filmu prisutni a koji na taj način dobivaju i svoju prateću zvučnu dimenziju. Sonja i bik dokaz su da i hrvatska glazba može biti suvremena i da, premda neutralno postavljena (poput većine glazbi u hrvatskim, ali i svjetskim filmovima), pridonosi užitku gledanja i pamćenja filmske priče.

    © Irena Paulus, FILMOVI.hr, 11. prosinca 2012.
    Sonja i bik, red. Vlatka Vorkapić

Piše:

Irena
Paulus