Manijakalno čiščenje neočistivog

Michael, red. Markus Schleinzer

  • Michael, red. Markus Schleinzer

    Svaki novčić ima dvije strane. Svako se razdoblje od 24 sata, a koje zovemo danom, sastoji od dva dijela – svijetlog i tamnog, dana i noći. I Janusov odraz ima svoje lice i naličje. Jednako tako, svaka stvar, pojava i osoba u sebi nose ovu dvojnost, ambivalentnost. Ljudi, dakle, u svojoj nesvodivoj složenosti nose sobom sve polaritete: dobro i zlo, vanjsko i unutarnje – svijetlu i tamnu stranu svoje osobnosti. Austrijski film posljednjih desetljeća umnogome baštini na tim polaritetima. Imena poput Jessice Hausner, Ulricha Seidla, Götza Spielmanna i posebice najistaknutijeg među njima – Michaela Hanekea, u dobroj su mjeri istaknuli osebujnu geoestetiku središnje države negdašnjeg Austro-Ugarskog Imperija. Teme nasilja, mračne podsvijesti, psihotičkih ekscesa, kao i one druge, tamne strane države blagostanja, stalnom su motivikom ponajboljih njihovih ostvarenja. Niti medijski, Austrija se nije mogla riješti stigme koju joj je priskrbio slučaj Friedl-Kampush. Taj slučaj dugogodišnjeg zatočeništva djeteta u podrumu uvelike je predodredio i temu filma Michael (2011). Michael je debitanski redateljski film Markusa Schleinzera, koji je kao casting-direktor surađivao s gotovo svima gore spomenutim austrijskim autorima.
    Michael, red. Markus Schleinzer
    Tko je Michael? Čovjek u tridesetima, dobro je situirani službenik. Na početku filma vidimo ga kako skupocjenim automobilom ulazi u garažu svoje velike obiteljske kuće. Obiteljske? Naravno, jer kuća u kojoj živi Michael (Michael Fuith) dovoljno je velika da bi mogla poslužiti kao dom mnogočlanoj obitelji. Kuća je i smještena u četvrti jednakih takvih zgrada u kojima se pojedinac, nakon napornog osmosatnog radnog dana, odmara i prepušta svojoj privatnoj sferi. U takvom okruženju, čini se, Michael provodi svoj samački život. No, tek nam se zakratko čini… Michael zapravo živi s dječakom – tek ćemo na odjavnoj špici saznati da se on zove Wolfgang – kojeg drži zatvorenim u podrumskoj prostoriji svoje kuće. Naravno, namah shvaćamo da je dječak Michaelov zatvorenik. Sekvence s Michaelova posla pokazuju nam kako je on službenik u nekoj osiguravateljskoj tvrtki. Tamo nitkom ni na kraj pameti nema njegovu mračnu tajnu i ne zna ništa o njegovoj tamnoj strani. Povučen, diskretan te, čini se, vrijedan djelatnik, Michael zapravo ne privlači nikakvu dodatnu pozornost. Ipak, zbog njegove predanosti službi, šef ga jednoga dana poziva navješćujući mu napredovanje u službi. Dakle, Michaelu je izgledna uspješna poslovna karijera.

    Naravno, autor filma posebice će naglasiti takav motiv kako bi kontrapunktalno situirao svoj naslovni lik u cjelokupnu strukturu svoje pripovijesti. Iako povučen, on nije niti neprivlačan suprotnome spolu. Barem će jedna od kolegica na poslu biti zainteresirana za njega, a i na kratkoj će božičnoj ekskurziji on uspjeti zavesti vlasnicu restorana u zimovalištu te realizirati s njome pomalo nespretan snošaj! No, ono što Michaela čini posvemašnjim antijunakom našeg anti-doba, njegova je mračna tajna i perverzija koju krije od svog socijalnog okruženja. Tabu-tema što ju autor eksplicite iznosi na svjetlo svojega filmskog prikaza jest – pedofilija.
    Michael, red. Markus Schleinzer
    Pedofilija, kao jedna od najomraženijih izopačenosti što se pojavljuju u kontekstu globaliziranog i kapitalom nam obilježenog svijeta današnjice, svakako je vrlo pogodan okvir i za prikaz svih ostalih perverzija istoga (svijeta). Odnos Michaela i Wolfganga u tom je smislu paradigmatski. Vampirski kapitalizam isisava sve životne sokove iz posve obespravljenog radništva na prekarnom i poremećenom tržištu svih životnih vrijednosti. Baš kao što to čini uspješni kapitalistički službenik Michael s dječakom. Dječak, osim što je zatvoren u tajnoj prostoriji, zajedno sa svojim zatočiteljem ruča i večera, no posebice su karakteristični njihovi rituali čišćenja podova, zidova, sudopera i ostalih površina u kući – sve se to odvija u šutljivoj, pobožnoj predanosti. Manijakalno čiščenje kao da nadomješćuje izostanak bilo kakve etičke katarze. Posebice se sarkastičnom u tom kontekstu čini scena u kojoj Michael i Wolfgang zajedno pjevaju Tihu noć pred božičnim drvcem. „Svuda vlada mir...“ Naime, kršćanski običaji ne zamiru kod, blago rečeno, neobična vjernika kakav je Michael. (Namah, ovdje se javljaju asocijacije na Svetu katoličku crkvu i njezino svećenstvo. Austrija i pedofilija među božjim namjesnicima na zemlji svakako su već općepoznata mjesta javnog diskursa i medijski znani motivi.)

    Autor filma daje nam zatajnu, ali sugestivnu karakterizaciju svog protagonista. Njegovi ekscesi omogućuju nam naslutiti da se radi o duboko poremećenoj osobi. Michael, tako, izravno primjenjuje ono što vidi na filmu u svom odnosu prema dječaku. Jedna od takovih dosjetki je i njegov seksualni ekshibicionizam. („Evo mog noža, evo i mog k...a, koje od toga želiš da zabijem u tebe.“ Dječak, naravno, odmah odgovara: „Nož.“) Pritajena, no perverzna Michaelova agresivnost, međutim, ostaje nekažnjenom do posljednje sekvence filma. Tada će on, nakon djetetove samoobrane i uzvraćene agresije počiniti nešto kao suicid. Autorova karakterizacija Wofganga, međutim, čini se najneuvjerljivim momentom Michaela. Taj dječak (David Rauchenberger) svojim tjelesnim izgledom ne prenosi patnju koja bi se mogla očekivati iz njegova položaja zatočenika naslovnog anti-junaka. U pojedinim dijelovima izgleda kao da je podlegao stockholmskom sindromu. Ipak, na kraju, aktom pobune on zaokružuje svoje sudjelovanje u filmu.
    Michael, red. Markus Schleinzer
    Što se, na kraju, nakon Michaelove smrti zbilo s dječakom? Ne znamo… Konačni kadar otvaranja vrata njegova prebivališta završava mrakom. Čuju se Boney M. i njihova Sunny… Schleinzer zaključuje film otvorenim krajem. Surov, pomalo sarkastični postav cijelog filma naveo je kolegu Maria Kozinu da kaže kako je film „grozan“. Ne, nije film grozan... Grozan je njegov naslovni lik. No, čak se i on čini malo ljudskijim s obzirom na dvoličnost koju utjelovljuje suvremeno kapitalističko društvo blagostanja koje nam se i u recesiji ceri zluradim osmijehom. (Michael kazuje – na dječakov vispren komentar o masovnom otpuštanju – da on neće biti među četvrtinu onih kojima prijeti otkaz!) Konačan mrak kojim film završava tjera nas na razmišljanje. Ne, i opet ne, nije film grozan… razmislimo što je sve ustvari grozno i najgroznije u svijetu oko nas!

    © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 27. prosinca 2012.

Piše:

Marijan
Krivak

kritike i eseji