Sjever i jug

Sonja i bik, red. Vlatka Vorkapić

  • Sonja i bik, red. Vlatka Vorkapić

    Čemu se smijemo kada gledamo komediju? Što je to što nam izaziva smijeh? Mnoge su studije i eseji posvećeni smijehu i humoru (možda je ponajbolja ona Bergsonova!). Onkraj toga, bez pretenzija na sveobuhvatnost, reći ću da se, još od Antike, smijemo nekome za kojeg mislimo da je lošiji i slabiji od nas. Dakle, implicite, kada se osjećamo nadmoćnim nad likovima opisanima u komičnom modusu. S druge strane, jakost karaktera podrazumijeva i da se smijemo – samima sebi. Prepoznati svoje slabosti i sitne grijehe, znak je snage nečije osobnosti. Znati se nasmijati samome sebi, dokaz je naše „ljudskosti, (i)suviše ljudskosti“.

    Prvi cjelovečernji/dugometražni igrani film Vlatke Vorkapić je – komedija. Odabir tog žanra u nekoj primisli računa na zabavu za publiku i veliku gledanost, računa na najširi mogući raspon gledateljstva i njihovo zadovoljstvo. Naizgled jednostavno, no ipak... Filmska komedija namah se suočava s cijelom poviješću kino-humora i njegovih inačica – komedija situacije i slapstick; komedija karaktera i intrige; komedija prepoznavanja i farsa... Taj bi se niz mogao produljivati gotovo unedogled. Sonja i bik film je koji se uvjetno može nazvati komedijom karaktera. Lijepa naša Hrvatska, naime, počesto se sagledava kao suprotstavljenost njezina Sjevera i Juga. S jedne strane, metropola srednjoeuropske uljudbe, Zagreb, a s druge „Mediteran kakav je nekada“ bio, sa Splitom i pripadnim mu zaleđem.
    Sonja i bik, red. Vlatka Vorkapić
    Zaleđe je vezano uz tradiciju. Tradicija nam, navodno, čuva sjećanja na ognjišta, pa je namah nešto što nam grije srca i duše. Čak i kada se ovdje pojavljuje – ne daj bože! – neki atavizam predaka, i on nam je nekako drag, jer je... naš! Dalmatinsko zaleđe, s geografski mu i mentalno bliskom Hercegovinom, gaji i jednu tradiciju koja je prisutna već više od stoljeća i pol. Ta je tradicija borba bikova. Dvije sukobljene životne, životinjske energije u međusobnom srazu koji teži i po nekoliko tona, uz soptanje, grebanje po zemlji i krv koja lipti ispod oznojenih dlaka i kože – sve to u muškarcima iz gore spomenutih krajeva izaziva osjećaj neopisive strasti, pa i iskrenih emocija. Doista, kada jedan od protagonista filma, Stipe (Dejan Aćimović) bude prisiljen prodati svog voljenog Garonju, on će doista liti dubokom tugom prouzročene – suze.

    Ipak, u filmu Vlatke Vorkapić ponajprije se radi o ljubavnoj priči. Naslovna junakinja ove originalne pripovijesti, Sonja (Judita Franković) aktivistica je i zaštitnica prava životinja. Iz srca metropole, ona šalje poruke na jug lijepe naše, zapravo vapaj zbog toga što se i u 21. stoljeću jadne životinje kinje u borbama, a zarad klađenja i niskih strasti atavizmom predaka obuzetih sirovih mužjaka. No, je li njen vapaj doista zbog toga? Ante (Goran Bogdan), mužjak je s tog Juga, no nikako sirov, nego ljepuškast mladić za kojega otac (Ivo Gregurević) ne nalazi razumijevanja; jer se Ante bavi se prodajom životnog osguranja, ali i kozmetičkim potrebama ženskog življa.
    Sonja i bik, red. Vlatka Vorkapić
    No, njegove kremice protiv bora i preparati za pomlađivanje predmet su poruge. Stoga će ga otac i uputiti u Zagreb kako bi ga ponovno vratio iskonskoj muškosti. Naime, potaknuti televizijskim prilogom u kojem Sonja govori protiv borbi bikova, ali i okladom u kojoj spomenuti Stipe nudi svoju muškost (tj. muda!) na raspolaganje, lokalni će mužjaci poželjeti Sonju suočiti s Bikom. Iako dramaturški ne baš uvjerljiv, taj će motiv biti i pokretačem filma. No, komedije karaktera počesto i ne računaju na neku dramaturšku uvjerljivost. Uglavnom, naslovom poantirano suočenje Sonje i Bika dešavat će se na dvije razine: doslovnoj i onoj, mnogo važnijoj, ljubavnoj. Cjelokupni je karakterološki i motivacijski sklop filma postavljen na poprilično labavu i providnu tezu o Sonjinu aktivizmu. Jer – sluti se autoričina (možda i podsvjesna?) poruka – Sonja ne bi uopće bila neka aktivistica, da je zadovoljena emotivno i – seksualno.

    Kako se komedija takvoga tipa često vodi seksualnom farsičnošću i vodviljem, i ovdje će na neki način biti realizirana metafora o neutaženoj ženskoj požudi. Bi li mlada i lipa cura bila tako urokljiva oka, kad imala svog bikonju, pardon šesna momka! Uglavnom, Sonja i bik cijelo svoje naravoučenije usredotočuje oko komične ljubavne priče. Kako momak osvaja curu? Pa tako što je on momak, ona cura, a oboje hoće isto. Vrlo jednostavna premisa, ali uvijek toliko zahtjevna! Na kraju, po zakonitostima žanra, imamo happy end, a i svi smo ponešto naučili. Ili? Jesmo li doista otišli iz kina pročišćeni iskrenim smijehom i blago poučeni?
    Sonja i bik, red. Vlatka Vorkapić
    Najprije, o smijehu. Imamo li u filmu slučaj da se smijemo onima lošijima i slabijima od nas? Ili se, pak, smijemo – samima sebi? Sonja i bik tek rijetko izmamljuje gromoglasni smijeh, vezan uz smiješne gestikulacije i situacije, ali i duhovite iskaze svojih likova. Komedija je to karaktera koje smo imali prilike upoznati već nebrojeno puta (možda je ovdje najindikativniji naslov jedne televizijske serije – Naši i vaši). Ako bih želio spomenuti neku sekvencu u filmu kada sam se doista od srca nasmijao, nije to nimalo lako. Vjerojatno je to ipak pomalo slapstick-sekvenca u dučančiću, kada omaleni pljačkaš grabi novce iz ruke stasitog Ante.

    S naše strane (ako ću se već regionalno definirati!) imamo likove mondenih snobova i fake-celebrityja oličenih posebice u Sonjinoj prijateljici (Csilla Barath Bastaić) znakovita prezimena – Pofuk. Sterilnost i impotenciju zagrebačkog aktivističkog okružja oličena je i u aktivistima blizancima koji su latentni homoseksualci. Sve u svemu, Zagreb je sredina u kojoj se pravi Rvat i ne bi imao baš bog-zna-čime pohvaliti. No, prirodni zrak (i zdravi duh!) stiže s vaše strane, s Juga. Ante je oličenje poštenog i pravog muškog melema za izokrenute vrijednosti metropole. Osim toga, Ante je i lijep, a ne samo šesan. (Usput budi rečeno, čini se da se Bogdan pomalo pretvara u novi muški seks-simbol hrvatskog filma, nakon već sapunicama potrošenih Hercega i Juričića.)
    Sonja i bik, red. Vlatka Vorkapić
    Uglavnom, film Vlatke Vorkapić, naslućujete, prepun je stereotipova i klišea. Ako i ova komedija karaktera ponekad i izmami koji smiješak na lice, na planu ljubavnog spoja djeluje nekako – mlako. Iako oboje zanimljive mlade glumačke osobnosti, Judita Franković i Goran Bogdan u filmu ne nude neku seksualnu kemiju. Dijelom je to i uzrokovano redateljičinim strahom da iskaže neki svoj stav u ovoj komično-ljubavnoj priči. Ovako, naoko pitki film dinamične i korektne ali predvidljive režije, ostaje nekako nedorečen. „Ajmo ća, film je gotov.“ – rekli bi, parafrazirajući zadnji kadar.

    © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 28. prosinca 2012.

Piše:

Marijan
Krivak

kritike i eseji