O kugi našeg vremena

Queer MoMenti: Kako preživjeti pošast (How to Survive a Plague), red. David France

  • Kako preživjeti pošat (How to Survive a Plague), red. David France

    U svom redateljskom prvijencu David France preuzeo je na sebe zahtjevan zadatak. Kako preživjeti pošast ambiciozan je dvosatni dugometražni dokumentarni film u kojem autor nastoji povezati društveno-političko-povijesnu fresku s osobnim proživljavanjima nekoliko osoba koje su odigrale presudnu ulogu tijekom izbijanja epidemije AIDS-a u New Yorku osamdesetih godina prošloga stoljeća. Film tako pokušava biti kronika dvaju aktivističkih skupina (ACT UP i TAG) u vremenskom rasponu od dvadesetak godina prikazujući kako je zdravstvena borba ujedno bila i politička borba, odnosno kako su politika i njezini interesi često bili na prvome mjestu nauštrb života mnogih ljudi.
    Kako preživjeti pošat (How to Survive a Plague), red. David France
    Pravo na zdravstvenu zaštitu te dostupnost lijekova neka su od temeljnih ljudskih prava, koja se nažalost, svedoci smo, krše kako u nerazvijenima tako i najrazvijenijim zemljama svijeta. S druge strane, farmaceutski lobi ide ruku pod ruku s kapitalističkim težnjama i agresivnim pokušajima da se, bez obzira na cijenu, poveća vlastiti profit. Kako preživjeti pošast stoga pokazuje jedan primjer borbe građana protiv državne inertnosti. Simptomatično, obuhvaćeno je razdoblje vladavine trojice američkih predsjednika – ultrakonzervativnoga Rolanda Reagana i ništa boljega Georgea Busha te naposljetku Billa Clintona. Trojac predstavlja svojevrsne referentne točke u skiciranju promjena odnosa prema oboljelima od AIDS-a te prisupa njihovom liječenju u Sjedinjenim Američkim Državama u rasponu od potpune marginaliziranosti te nezainteresiranosti državne uprave pa sve do sitnih promjena koje su bile izazvane aktivističkim djelovanjem. Time se prikazuje pozitivan aspekt djelovanja aktivističkih skupina na političke centre moći, premda se istodobno naznačava kako i unutar njih samih često postoje brojni prijepori koji prijete raskolom i umanjuju mogućnost uspjeha. Upravo tim balansom u ocrtavanju odnosa pojedinih grupa naspram države, ali i odnosa unutar njih samih, autor nastoji ostvariti društveno-analitičku funkciju, koja bi ga trebala lišiti optužbi za pristranost, ako mu je do takvih uopće stalo.

    Franceov redateljski pristup izrazito je subjektivan pa Kako preživjeti pošast ne pokušava biti objektivna kronika događaja. Autorski komentar izrazito je prisutan pa ostvarenje možemo shvatiti kao njegovo vlastito viđenje i analiziranje događaja koji su se odvijali. Zbog navedenog film ima i aktivističku notu jer osim što daje svojevrsnu perspektivu iz doljnjega rakursa, dakle, iz točke viđenja marginaliziranih i njihove svakodnevne borbe, djelo svoje recipijente nastoji potaknuti na razmišljanje i djelovanje. Spomenuto se posebice odnosi na otvoreni kraj kojim se sugerira kako su pozitivni pomaci u edukaciji o AIDS-u kao i većoj učinkovitosti liječenja učinjeni, no lijekovi su još uvijek odveć skupi kako bi ih svi pacijenti mogli koristiti.
    Kako preživjeti pošat (How to Survive a Plague), red. David France
    Osim aktivističkih pobuda, Franceovo djelo, kada govorimo o ulozi kulturnih artefakata kao mehanizama kulture pamćenja, možemo sagledati i kao ostvarenje koje nastoji potaknuti vidljivost pojedinaca i grupa te prisjećanje na njihove pozitivne društvene angažmane. Činjenica je kako pamćenje djeluje kroz mnogostruke simboličke sisteme koji su često ispremreženi: historiografiju, dokumentarne i igrane filmove, spomenike, komemorativne rituale, književnost itd. Naravno, svaki od tih medija ima sebi svojestvene načine organizacije i održavanja sjećanja koji utječu na način kako je pamćenje ostvareno i prezentirano. Već sam spomenuo da Kako preživjeti pošast ima uočljivu subjektivnu i aktivističku crtu, pa ne bi bilo naodmet zaključiti da Franceov uradak ulazi u domenu djela koje Astrid Erll naziva iskustvenim modusom. Posrijedi su tekstovi koja razmatraju nedavnu prošlost, dakle, recipijentima blisku prošlost, a naglasak je stavljen na proživljeno iskustvo. Navedeno ih čini bliskima Assmannovu poimanju komunikativnoga pamćenja. Tako i na temelju ovoga filma možemo sagledavati kako pojedinci i grupe pamte svoju prošlost te konstruiraju svoje identitete na temelju čega se vrlo sugestivno poigrava gledateljevim razumijevanjem prošlosti te svakako doprinosti kako očuvanju pojedinih pamćenja tako i poticajnim raspravama o njima.

    Unatoč pozitivnim namjerama, film ima i poneki nedostatak koji treba spomenuti. Iako je epičnost cjeline očito bila namjerna, film bi bio mnogo dinamičniji i efektniji da je tridesetak minuta kraći i da je u pojedinim segmentima izbjegnut povišen patos. Također je uočljiva i određena narativna nekonciznost. Korištenje arhivskih materijala i amaterskih snimki, napose iz osamdesetih godina, filmu daje auru autentičnosti i sirovosti u pristupu, što je dodatno pojačano dinamičnom montažom, ali odveć odvlači gledateljevu pažnju. Naracija, iako zapravo vrlo tradicionalno posložena, time na trenutak postaje pomalo konfuzna. Kako je to netko priupitao marksistički nastrojenu filmsku ekipu nakon projekcije njihova dokumentarca u Assayasovu Nakon maja (Après mai, 2012): „Ako se vaše ostvarenje bori protiv buržujskih normi i vrijednosti zašto još uvijek koristite buržujske filmske tehnike?“

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 24. prosinca 2012.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji