niz slučajnosti i alternativih verzija

Atlas oblaka (Cloud Atlas), red. Tom Tykwer, Andy Wachowski, Lana Wachowski

  • Atlas oblaka (Cloud Atlas), red. Tom Tykwer, Andy Wachowski, Lana Wachowski

    U kultnom filmu Trči, Lola, trči (Lola rennt, 1998) Toma Tykwera naslovna je junakinja (Franka Potente) dobila čak tri prilike da spasi svoga dečka. U trima je inačicama jedne te iste osnovne priče pokušavala pobijediti sudbinu te je usmjeriti na kolosijek koji njoj odgovara. Gledatelji su dobili tri filma za cijenu jednoga. U Princezi i ratniku (Der Krieger und die Kaiserin, 2000) susret Sissi (Franka Potente) i Boda (Benno Fürmann) odigrao se na temelju niza sudbonosnih slučajnosti. U Nebu (Heaven, 2002) Philippa (Cate Blanchet) i Philippo (Giovanni Ribisi) zrcalne su inačice jedno drugoga, a upoznavaju se kroz ironičnu igru slučajnosti i mogućnosti. Redatelj se, usredotočujući radnju oko para u bijegu, donekle dovodi u okrilje prethodnih dvaju filmova. Sudbina i predodređenost provlače se kroz sva tri redateljeva rada, u kojem se ističe aktivizam likova u nastojanju da osmisle vlastitu egzistenciju, umjesto da se fatalistički prepuste. U Nebu se Tykwer počeo već dobrano ponavljati pa će stilsko i narativno poigravanje te razmatrane idejno-filozofske preokupacije nestati iz njegova opusa sve do Atlasa oblaka.

    Iako stilski i produkcijski međusobno različiti, idejne paralele mogu se povlačiti između Tykwerovih netom sagledavanih filmova i trilogije Matrix Wachowskih (Matrix, 1999; Matrix Reloaded, 2003; Matrix Revolutions, 2003). Naime, Neo (Keanu Reeves) i sam živi dvije inačice svoga života – danju je programer, a noću haker. Propitivanje stvarnosti i njezinih alternativa također povezuje ove filmaše i segmente njihovih opusa, samo što Andy i Lana Wachowski razmatraju distopijski svijet budućnosti u kojem su, kao u Cameronovim Terminatorima, strojevi preuzeli vlast. Ljudska su tijela svedena na svojevrsno pogonsko gorivo, a kako bi ljude držali ovisnima, nude im alternativnu stvarnost. Narativna kompleksnost njihovih ostvarenja također predstavlja jednu od dodirnih točka kao i propitkivanje mogućnosti samoostvarenja.
    Atlas oblaka (Cloud Atlas), red. Tom Tykwer, Andy Wachowski, Lana Wachowski
    Stoga nimalo ne čudi što su Tykwer i Wachowski odlučili redateljske i scenarističke zasluge podijeliti u ovoj adaptaciji bestsellera Davida Mitchella. Autor je izjavio kako mu je kao nadahnuće za roman, u kojem je isprepleteno šest narativnih linija, koje se međusobno zrcale, poslužio glasoviti roman Ako jedne zimske noći neki putnik (1979) Itala Calvina, koji je strukturiran od niza nedovršenih priča. Međutim, čini se kako tu svaka daljnja usporedba prestaje. U Atlasu oblaka redateljski autorski trojac zapravo čini svojevrsni patchwork svojih prethodnih ostvarenja. Sve je tu: pitanje slobodne volje i odabira, distopijska budućnost jednoumlja i postapokaliptični svijet, reinkarnacija, niz slučajnosti i alternativih verzija pojedinih životnih priča. Samo što je ovoga puta navedeno rastegnuto do pseudoepskih proporcija.

    Primjerice, narativna linija koja je usredotočena na priču o oslobađanju i smrti Somni-451 te se odvija u distopijskom gradu budućnosti Novom Seoulu, koji je izrastao na potopljenim ruševinama južnokorejskog Seula, gotovo je parafraza matriksovske priče u kojoj nam se žižekovski sugerira kako je društveno-simbolička stvarnost laž na koju pristajemo da bismo osigurali vlastiti identitet. U ovom segmentu filma ljudi su u potpunosti automatizirani i uniformirani, a sustav ih kanibalistički hrani njima samima.
    Atlas oblaka (Cloud Atlas), red. Tom Tykwer, Andy Wachowski, Lana Wachowski
    Međutim, mainstream kinematografija, bila ona američka ili europska, nikada nije osobito marila kako za formalnu tako i stilsku inovativnost. Ne treba previše odskakati od horizonta očekivanja gledatelja te njihovih identifikacijskih mehanizama. Iako može, površno gledajući, prevariti, iznimka nije niti Atlas oblaka, koji zapravo potencijalnu publiku najviše želi zavesti naoko velikom, metafizičkom temom i vizualnom razbarušenošću, koja pak predstavlja krajnje intertekstualno posuđivanje. Stoga, a s obzirom na prethodna ostvarenja u ovu priču upletenih redatelja, pomalo iznenađuje sveprisutna vizualna konvencionalnost, koja stoga ne uspijeva nadomjestiti scenarističku neinventivnost.

    Svaka od šest priča koja se provlači filmom, i na koje u prosjeku otpada po tridesetak minuta djela, razlikuje se svojim stilom i vizualnim te žanrovskim premisama. Primjerice, svijet budućnosti Novoga Seoula, u kojem vlada takozvano jednoumlje, odnosno krajnja uniformiranost i programiranost te rasistička podjela na čistokrvne i nečistokrvne, zbir je općih mjesta znanstveno-fantastičnih distopija, napose raskošnim prikazivanjem urbanoga labirinta te konstruiranjem totalitarnoga ozračja. Svijet Novoga Seoula priziva krajnje zaoštrenu inačicu Marcuseove vizije jednodimenzionalnoga čovjeka u kojoj su politika, potpomognuti birokratskim aparatom i kulturnom industrijom, stvorili znanost o upravljanju ljudima.
    Atlas oblaka (Cloud Atlas), red. Tom Tykwer, Andy Wachowski, Lana Wachowski
    Priče koje se odvijaju u devetnaestom i dvadesetom stoljeću imaju sve karakteristike period piecea svojom raskošnom kostimografijom, scenografijom i stiliziranom fotografijom. Priča o novinarki Luisi Ray (Halle Berry) i njezinoj borbi protiv energetskih koncerna stilski podsjeća na angažirane trilere sedamdesetih godina, a uvođenjem lika njezinoga pomoćnika gotovo da se dobiva eksploatacijski shaftovski štih. Postapokaliptični segment, za kojega je impliticitno naznačeno kako se odvija nakon nuklearne kataklizme, ima gotovo vesternski prizvuk te u pojedinim segmentima, napose krvavih obračuna različitih plemena, priziva Mannova Posljednjega Mohikanca (The Last of the Mohicans, 1992).

    Djelo svjedoči o bogatoj filmskoj i općoj kulturi svojih tvoraca, no kao činjenica ostaje da su, sudeći prema u ovom tekstu tek ovlaš dotaknutim pričama, štošta upleli u film u rasponu od gay ljubavne priče, preko propitivanja kapitalizma i korporacionizma, do pitanja ilegalnih imigranata te odnosa privilegiranih i neprivilegiranih, koji se provlači gotovo svim narativnim segmentima. Međutim, posrijedi nije scenaristička umješnost ni narativna invencija. U prvome slučaju vidimo kako redatelji posežu za brojnim žanrovskim konvencijama kako u narativnom tako i stilskom segmentu te ih kombiniraju i isprepliću, ali nikada ne reinterpretiraju i propitkuju, nadajući se kako će one uklopljene u cjelinu strukture filma zadobiti privid invencije.
    Atlas oblaka (Cloud Atlas), red. Tom Tykwer, Andy Wachowski, Lana Wachowski
    U drugom slučaju, narativna mozaičnost, odnosno rasterećenje naracije oko jedne narativne točke, nešto je što su filmaši poput Roberta Altmana u svojim društveno analitičkim filmovima poput Nashvillea (1975) i Kratkih rezova (Short Cuts, 1993) doveli do savršenstva. U Atlasu oblaka jedina je razlika u tome što se navedeno pokušava staviti u kontekst pretenciozne idejno-filozofske potke, koja čini integrativni čimbenik između pojedinih narativnih rukavaca. Spiritistiško-reinkarnacijski fetiši doveli su do toga da svaki glumac iz raskošne ansambl postave tumači više uloga, odnosno svoje različite inkarnacije u drugim radama, spolovima i rodovima. Katkada je to više uspješno, a katkada malo manje pa se zna dogoditi da glumci posrću pod teretom vlastite glomazne šminke. Primjerice, korejska glumica Doona Bae, koja je u jednom segmentu primorana glumiti britansku aristokratkinju Tildu, niti sama ne zna kako se snaći u nametnutoj joj ulozi. S druge strane, Hugo Weaving je dobio priliku pokazati i svoju humornu stranu glumeći muškobanjastu medicinsku sestru.

    S obzirom na gotovo trosatno trajanje, Atlas oblaka nikako nije dosadan i nezanimljiv film. Štoviše, Tykwer i Wachowski znaju dobro voditi priču jer tehnički gledano, narativne linije besprijekorno su postavljenje i gradirane kao i sama napetost. Prema kraju njihova izmjena postaje sve intenzivnija, a vremenski intervali kraći. U rukama manje spretnih i sposobnih filmaša takav materijal lako se mogao pretvoriti u metafizički kič epskih proporcija. Premda, dijalozi su često pompozni i pretenciozni, u tolikoj mjeri da se nekih od njih ne bi postidio niti Paulo Coelho. Forma i sadržaj Atlasa oblaka svakako bi više odgovarali televizijskoj mini seriji jer ovako, kada dođete do kraja filma, shvatite da je cijela ta glomazna konstrukcija zapravo o ničemu, unatoč gotovo idealistički sagledanom humanizmu koji probija iz svih pora ostvarenja.

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 3. prosinca 2012.
    Atlas oblaka (Cloud Atlas), red. Tom Tykwer, Andy Wachowski, Lana Wachowski

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji