Bezlično ponavljanje

Rimu, s ljubavlju (To Rome with Love), red. Woody Allen

  • Rimu, s ljubavlju (To Rome with Love), red. Woody Allen

    Možda bi Woodyju Allenu netko trebao reći kako je vrijeme da prestane snimati filmove o europskim prijestolnicama jer se u Rimu, s ljubavlju opasno približio konceptu bezličnih turističkih razglednica za prosječnu američku publiku pa mu je djelo nažalost počelo nalikovati na promidžbeni turistički film za neku od američkih putničkih agencija. Formula je vrlo jednostavna – niz turistički atraktivnih lokacija, malo proizvodnje žudnje kroz romantični štih filma vezan uz ljubavi na prvi pogled smještene u atraktivne ambijente te nekoliko stalnih Allenovih zaštitnih znakova, što se u konačnici ipak nije pokazalo dostatnim za film dug sto i deset minuta. Reći ćete kako je potpuno ista formula upotrijebljena i u filmovima o Barceloni i Parizu, što je točno, samo što smo u njima autorov eskapizam mogli lakše tolerirati jer je bio nenametljiviji, protagonisti su bili upečatljiviji s mnogo više duha i šarma, a odnosi među njima mnogo bolje razrađeni i osmišljeni. Stoga nije naodmet istaknuti da Rimu, s ljubavlju ima podosta praznoga hoda te odaje dojam da redatelj nije uspio osmisliti kako da na odgovarajući način razradi svoje priče te ih efektno i živopisno ispreplete u koherentnu cjelinu.
    Rimu, s ljubavlju (To Rome with Love), red. Woody Allen
    Europa također ima još pregršt fascinantnih gradova koje bi Allen mogao poželjeti učiniti glavnim protagonistom nekoga od svojih budućih filmova, tako da situacija postaje zaista alarmantnom. Osim ako Rimu, s ljubavlju ne shvatimo kao neuspjeli pokušaj autoironije u kojem se redatelj umorio od preispitivanja sebe i svojih neuroza jer Jerry, kojega Allen sam glumi, ponovno je njegov svojevrsni alter ego, iako su njegove neuroze ovoga puta krajnje usiljene i zamorne. Nema ništa gorega nego kada se redatelj i scenarist počne bezlično ponavljati ostavljajući dojam da je svojoj publici dao sve što jedan autor može dati. Navedeno stravično miriše na mirovinu, što je, uostalom, i jedan od motiva koji se provlači u ovome ostvarenju.

    Jerry dolazi u Rim sa suprugom Phyllis (Judy Davis) kako bi upoznao roditelje talijanskoga zaručnika svoje kćeri Hayley (Alison Pill). Michelangelov (Flavio Parenti) je otac Giancarlo (Fabio Armiliato), znakovito, pogrebnik, što Jerryju, koji je upravo umirovljen te u profesionalnoj karijeri u glazbeno-scenskoj branši nije uspio ostvariti pamtljiv i umjetnički vrijedan projekt, izaziva psihičke tenzije povezane s prolaznošću i smrću. Njegov posljednji projekt u Rimu doživljava fijasko kod kritičara, što ironično korespondira s Allenovim za sada posljednjim filmskim projektom. Umjetnost zaista neki put predodređuje naše poimanje stvarnosti.
    Rimu, s ljubavlju (To Rome with Love), red. Woody Allen
    Jerryjeva priča samo je jedan u nizu narativnih rukavaca u standardno mozaičnoj narativnoj konstrukciji Allenovih filmova, kakve su uostalom imale i Vicki, Cristina, Barcelona (2008) i Ponoć u Parizu (2011). Točnije, posrijedi su četiri priče koje se provlače filmom, koje nažalost djeluju podosta usiljeno. Priča o ljubavnom trokutu između dvoje američkih studenata i njihove mlade prijateljice glumice, primjerice, ne vodi nikamo te djeluje tromo, a jedino je spašava izvrstan nastup rezigniranoga Aleca Baldwina, koji se uz Judy Davis ističe u glumačkoj postavi. Ostatak iste djeluje poprilično nenadahnuto s previše gestikuliranja i nedorađenih dijaloga ili pak u potpunosti neiskorišteno poput Penelope Cruz. Spomenuti segment s poigravanjem prošlosti i sadašnjosti djeluje kao dalji odjek autorovih preokupacija iz Ponoći u Parizu, ali bez istoga učinka.

    Narativna linija koja uključuje Jerryja i roditelje zaručnika njegove kćeri s prizorima opernoga pjevanja pod tušem u najmanju ruku djeluje bizarno te priziva u pamćenje jeftine, populističke komedije, a gledajući spomenute prizore, gledatelj se počinje osjećati neugodno za redatelja. Priča o rimskom činovniku Leopoldu (Roberto Benigni), koji se jednoga dana budi kao ultimativna nacionalna zvijezda, iako on sam, kao ni gledatelji, ne zna zašto, djeluje nedovoljno motivirano i razrađeno, a reference na popularnu kulturu i sve veću opsjednutost instant zvijezdama i reality showovima ostaju visjeti u zraku. Provincijski bračni par koji se u potrazi za boljim životom u Rimu nađe razapet između konzervativne rodbine, pohotnih filmskih zvijezda i otmjenih prostitutki ima svoga šarma, ponajprije zahvaljujući nastupu Penelope Cruz, premda se gledatelju čini kako je sve to već nekoliko puta imao prilike vidjeti.
    Rimu, s ljubavlju (To Rome with Love), red. Woody Allen
    Kao što se može zaključiti, Rimu, s ljubavlju ostavlja dojam brzopletosti i nerazrađenosti, do te mjere da je više nego uočljivo kako Allen svoju redateljsku funkciju odrađuje podosta rutinski. Možda zaista jest vrijeme za mirovinu, a moguće je kako je posrijedi samo trenutačni kreativni zamor. Svakako bi si redatelj za sljedeći projekt trebao dati malo više vremena da dobro promisli o materijalu.

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 1. listopada 2012.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji