Sedimenti i ruine

8. festival 25 FPS, internacionalni festival eksperimentalnog filma i videa, Zagreb, 25. – 30. rujna 2012.

  • Ja sam mikro (I am Micro), red. Shumona Goel, Shai Heredia

    Unatrag tri godine jesenski zagrebački forum eksperimentalnog filma – 25 FPS – u Kinu SC-a rapidno gubi svoju publiku. Jesu li se gledatelji zasitili filmske forme koja u medijskom smislu teško može otvoriti nove, provokativne obrasce? Ili je možda filmska dvorana, nekada sinonim za ključna festivalska zbivanja u hrvatskoj metropoli prestala biti mekom za publiku različitih profila i zanimanja? Činjenica je također da Multimedijalni centar u istom dvorištu iza zgrade Teatra &TD, inače kultna dvorana filmskog i video eksperimenta, već odavno nije u funkciji medijskih istraživanja i programa, niti je susjedna galerija mjesto po umjetnost kobnih susreta i rasprava. Čak je prostrano dvorište SC-a suženo zbog arhitektonske rekonstrukcije Francuskog paviljona, još jedne ruine koja se obnavlja već dugi niz godina pri čemu se ne nazire kraj tog procesa. Netko sa strane duhovito bi primijetio kako u spomenutom dvorištu djeluje Kultura promjene.

    Ovaj uvod nema namjeru ulaziti u zamršenu kulturnu ponudu u dvorištu SC-a – naime, njegov okvir posve dobro korespondira sa sadržajem i temama festivalskog repertoara. Jedna od osam cjelina u konkurenciji (šesta po redu) nazvana je Sedimenti, a film unutar nje koji se bavi istraživanjem prošlosti na Floridi te običajima Seminole indijanaca (Umijeće lovljenja / The Art of Catching, Jessica Bradsley) našao se na listi nagrađenih od strane Sergia Fanta, talijanskog filmskog programera u Trentu, jednog od tri ravnopravna člana Velikog žirija. Njegova je odluka pogodila u srž problema koji su se našli u fokusu selektiranih filmova. Sedimentacija ili kopanje po prošlosti i njezinim ruševinama, bilo filmskim ili stvarnim, zapravo su poveznice za sva tri filma koje su članovi međunarodnog žirija istaknuli kao svoje favorite. Kanadski Japanac Daïchi Saïto pozvao se na indijski eksperiment o propaloj tvornici za proizvodnju specijalne 35-milimetarske fotokamere u Kalkuti (Ja sam mikro / I am Micro, Shumona Goel i Shai Heredia), a Mara Mattuschka, Bečanka bugarskog podrijetla odlučila se za crno-bijelu kompilaciju svih glumaca koji si igrali rolu Hitlera, u režiji Norberta Pfaffenbichlera (Konferencija (bilješke o filmu 05) / Conference (Notes on Film 05)). Pa čak ni tročlani hrvatski žiri kritike nije mogao preskočiti sindrom preispitivanja prošlosti i ruina kada se pozvao na gotovo jedan sat dugi portugalski narativ o boležljivoj baki, njezinoj palači i dvije mlade djevojke (Palače milosrđa / Palácios de pena, Gabriel Abrantes i Daniel Schmidt), ili kada je posebno priznanje dodijelio filmskom mapiranju devastiranih objekata na američkom Zapadu (Tako svijetla budućnost / Future So Bright, Matt McCormick).
    Umijeće lovljenja The Art of Catching), red. Jessica Bradsley
    Sudeći prema filmskim projektima koje su izdvojili članovi žirija, rijetki posjetitelji kinodvorane SC-a s pravom su mogli dvojiti oko termina eksperiment u domeni recentnog video i filmskog stvaralaštva. Navedeni naslovi, svi do jednoga, teško mogu zadovoljiti osobine rasnog medijskog istraživanja. Općenito, njihova je formula tijesno vezana uz dokumentarni postupak, posebno se to odnosi na McCormickove razglednice svijetle američke budućnosti ili indijsku filmsku crticu o propaloj tvornici. Portugalska priča je bremenita simbolima i debelo u kodu igranog komada. Doduše, vrlo ležernog i neobavezne koreografije za njezine protagoniste, no svakako produkt jedne birokratske procere, kako bi takav tip produkcije opisao narator u indijskom komadu Ja sam mikro.

    Rezignirani glas naratora u tom filmu vrlo sugestivno niže životne i profesionalne činjenice zbog kojih je odustao od redateljske karijere, prije svega zbog proizvodnje umjetnosti u birokratskim uvjetima te činjenice da je samostalna pozicija u tom poslu gotovo nemoguća misija. Za to vrijeme na skučenom ekranu objektiv kamere polagano klizi po zapuštenim stolovima i alatima nekadašnje tvornice u Kalkuti te se na kraju zaustavlja pred kamerom ogromnih proporcija, ključnim simbolom propalog postrojenja. Okvir slike se smanjio nakon što je rezignirani redatelj objasnio da na filmu svatko može biti ubijen, odnosno nakon što se predstavio: „Ja sam mikro.“ Riječ je o simptomatičnoj crno-bijeloj filmskoj crtici, ne toliko u medijskom pogledu koliko zbog količine naratorova iskustva i medijske istine kojom rezimira napore brojnih pojedinaca da ostvare zvučnu redateljsku ili filmsku karijeru. Bez obzira na udio fiktivne komponente u njemu, indijski je komad u znatnijoj mjeri dokumentarno ostvarenje. U prilog tome govore brojni postupci eksperimentalne prirode koji u posljednje vrijeme podupiru sve veći broj naslova na raznim DOX festivalima. (Posve je dostatno spomenuti dva fascinantna ostvarenja prikazana na dva posljednja ZagrebDox-a – švicarsko, Zvuk insekata: Bilješka o mumiji i rumunjsko, Crulic – putovanje na onaj svijet).
    Palače milosrđa (Palácios de pena), red. Gabriel Abrantes, Daniel Schmidt
    Indijska filmska crtica nije intrigantna samo zbog toga što upozorava na devastirani okoliš ili silnu količinu ruina koje čovjek ostavlja za sobom i ne trudi se sakriti proizvedeni otpad nego ga ostavlja zubu vremena ili znatiželjnim filmskim autorima na upotrebu. Između redaka filmske naracije može se iščitati simptomatična poruka. Ona se jednako tiče filmskih autora koji se čvrsto drže eksperimentalne forme kao i festivala koji podržavaju na prvi pogled slobodnu i nezavisnu produkciju u tom smjeru. Kako kaže glas redatelja koji je odustao od recentnih pravila produkcijske igre – danas je nemoguće napraviti nezavisni film jer autor mora prolaziti brojne birokratske zamke i provjere što ga automatski svrstava u red birokrata. Festivali su tek okvir koji potvrđuje sve izraženiju kontrolu medijske produkcije.

    Ja sam mikro je pseudonim i ujedno poruka nemirenja sa strogim uvjetima kontrole filmske proizvodnje. Bez obzira što je riječ o eksperimentima, odnosno proizvodima namijenjenim publici istančanijeg filmskog ukusa. Svojevrsna je to filmska poruka i organizatorima zagrebačkog festivala koji svesrdno ustraju na repertoarskom obrascu svojstvenom za zlatna vremena eksperimentalnog filma u drugoj polovini 20. stoljeća (od naglašenog strukturalizma do seansa s proširenim filmom). Kao da se u međuvremenu ništa nije promijenilo te udio narativnih i dokumentarnih slojeva u znatnom broju recentnih ostvarenja ne zvoni na uzbunu, u smislu promjene festivalskog okvira i koncepcije na teme koje se iz godine u godinu ponavljaju uz drugačije sročene nazive. Čini se kako je jesenski eksperimentalni forum u dvorištu SC-a ušao u kolotečinu premda dobar dio njegovih više ili manje stalnih gostiju mijenjaju medijski rakurs. Osma je godina pokazala kako se izdvojeni eksperimenti u znatnoj mjeri oslanjaju na dokumentarnu formu te u takvim, novim okolnostima guraju narativ u prvi plan. (Dobar primjer je, između ostalih, vožnja motorom oko grotesknih kružnih tokova Donje Austrije u filmu Krug Wr. Neustadt Johanna Lurfa, inače dugogodišnjeg znanca 25FPS-a, te Razglednica iz Somove, Rumunjska Andreasa Horvatha, dokumentarca u punom smislu te riječi u kojem se životinje i ljudi prepuštaju blagodatima devastiranog i zapuštenog okoliša.) Uvažavajući pritom i meta-poruku iz indijskog eksperimenta, organizatori bi ozbiljno trebali razmisliti o promjenljivoj festivalskoj formi, shodno jednogodišnjoj produkciji koja stiže sa svih strana svijeta. Promjenljivoj u pogledu mjesta održavanja te eksperimentalnoj u pogledu prezentacije izdvojenih naslova.
    Tako svijetla budućnost (Future So Bright), red. Matt McCormick
    Nešto slično već godinama promoviraju organizatori Štajerskih jeseni kada u širem središtu Graza svake jeseni okupiraju institucije i javne površine kako bi upozorili na goruće teme u umjetnosti, medijima, politici, društvenim manjinama i slično. Ove su godine postavili eksperimentalni Kamp za maratonske diskusije i promociju alternativnih umjetničkih strategija. Na temu dvojbe oko toga može li umjetnost mijenjati politički kurs u državi ili ne postavili su izložbu na drugom katu jedne zgrade. O promjeni rakursa ili strategije posve jasno govori činjenica da se u privremeni izložbeni prostor ulazi kroz prozor na drugom katu, uz pomoć posebne metalne konstrukcije. Unatoč ekstravagantnom potezu izloženi modeli – među njima i filmski – nisu izašli iz eksperimentalnih okvira recentne umjetničke prakse. Ili riječima rezigniranog redatelja iz indijskog filma – nisu se suprotstavili birokratskoj proceduri proizvodnje umjetničkih objekata ili filmova.

    U uvodnom dijelu svih osam filmskih programa u konkurenciji u kinodvorani SC-a prikazivana su kratka antologijska ostvarenja iz filmske povijesti. Hansa Richtera, Bruca Connera, Kenetha Angera, restaurirana kolorirana kopija Mélièsova Puta na Mjesec, pa zabavna i duhovita animacija Stadisha Lawdera pod nazivom Bijeg itd. Po intenzitetu filmskog eksperimenta, duhovitosti i vizualnoj zavodljivosti djelovali su svježije od većine naslova prikazanih na osmom festivalu 25FPS-a. Ode filmu, kako su organizatori nazvali taj dio programa, zapravo je posuđeni obrazac koji se koristio u sklopu ovogodišnjeg, 15. Motovun Film Festivala.

    © Željko Kipke, FILMOVI.hr, 7. listopada 2012.

Piše:

Željko
Kipke

kritike i eseji