Mladi, lijepi, netalentirani

Divljaci (Savages), red. Oliver Stone

  • Divljaci (Savages), red. Oliver Stone

    Posljednje desetljeće je u redateljskom opusu Olivera Stonea obilježilo besciljno vrludanje po aktualnim američkim političkim i društvenim problemima s filmovima World Trade Center (2006), W. (2008) i Wall Street: Novac nikada ne spava (2010), bespotrebnim remakeom njegova klasika Wall Street (1988), koji nisu upjeli dosegnuti britkost autorovih ostvarenja sličnih preokupacija iz prošloga stoljeća. Tu valja pribrojiti i sasvim nepotreban izlet u skupe ali površne i pretenciozne povijesne spektakle poput Aleksandra Velikoga (2004), što je samo svjedočilo o velikom kreativnom zamoru autora koji je osamdesetih i devedesetih godina prošloga stoljeća slovio kao jedan od najaktivnijih kroničara američkim mitova te načina života. S Divljacima Stone je odlučio promijeniti kurs te pokušati biti više žanrovski dopadljiv potencijalnoj publici, što naravno, nije prvi put u njegovu opusu. Treba se samo prisjetiti nešto manje uspjelog filma Pogrešno skretanje (U Turn, 1997) i vrlo solidanoga uratka Samo igra (Any Given Sunday, 1999), koji se, doduše, također dodirivao jednoga od američkih mitova – bajzbola. Navedena su dva naslova, tako, pokušala prikazati i zabavljačku, ili možda bolje rečeno, zabavnu stranu redatelja.
    Divljaci (Savages), red. Oliver Stone
    U prvoj je polovini devedesetih Stone izazvao mnogo kontroverzi svojim, danas kultnim, filmom Rođeni ubojice (Natural Born Killers, 1994), kojega je radio prema scenariju Quentina Tarantina, u trenutku kada je potonji bio vrlo fash i hip u Hollywoodu kao autor izvrsnih filmova Psi iz rezervoara (Reservoir Dogs, 1992) i Pakleni šund (Pulp Fiction, 1994) te scenarist Prave romanse (True Romance, 1993) pokojnoga Tonyja Scotta. Međutim, filmskopovijesni trač ostaje kako Tarantino samim scenarijem Rođenih ubojica i konačnim filmskim proizvodom nikako nije bio zadovoljan. Nasilan pohod dvoje ubojica i američka fascinacija oružjem, nasiljem, serijskim ubojicama kao i medijska histerija, Stoneu su poslužili da apostrofira stanje američke kulture u vrlo nabrijanom redateljskom stilu koji se dobrano nadahnuo videospotovskom poetikom.
    Divljaci (Savages), red. Oliver Stone
    Zamjetan odjek spomenutoga filma, mjesticime s obzirom na poetiku te redateljski rukopis, grafičke prizore nasilja i kameru iz ruke te pokušaj imitiranja amaterskih video snimski, uočljiv je i u Divljacima, samo što ovoga puta treba iz jednadžbe izuzeti društveni komentar, osim, naravno, ako baratanje internetskom komunikacijom ne shvatite kao širenje prostora medijske kulture u kojoj živimo te implicitan autorov komentar. S obzirom na njegove prijašnje radove, Stoneovo oduševljenje videospotovskom poetikom nije ništa novo, samo što je u ovome filmu poprilično nefunkcionalno te djeluje kranje pomodno. Stoga se čini kako je na trenutke u ovome filmu montažer imao više posla od redatelja.
    Divljaci (Savages), red. Oliver Stone
    Film se otvara voice overom glavne junakinje O(phelije) u glumačkoj kreaciji Blake Lively, koju je redatelj pokupio iz popularne televizijske serije Gossip Girl, prema je ona nastavila tijekom filma glumiti kao da se još uvijek nalazi u televizijskoj produciji. Već sam voice over otkriva dijaloge i monologe upitne kvalitete, a sumnje će se tijekom filma i potvrditi. Čini se kako je scenarij kojega potpisuju Stone, Shane Saletrno i Don Winslow (prema čijem je romanesknom predlošku film i snimljen) ostao najslabije mjesto djela, s odveć pairnatim likovima glavnoga trojca, kojega osim O čine njezini dečki Ben (Aaron Taylor-Johnson) i Chon (Taylor Kitsch), te karikiranim likovima negativaca iz obaviještajnoga i narko miljea – agentom Dennisom (John Travolta), šeficom kartela Elenom Sanchez (Salma Hayek) i njezinim pobočnikom Ladom (Benicio Del Toro), koji ipak unose protutežu i živost naspram nezanimljivoga spomenutoga trojca.

    Naravno, i kvaliteta glumačkih kreacija varira. Salma Hayek puna je energije u ulozi ubojite negativke s nabrijanom majčinskim osjećajima, preglumljeni i rutinski John Travolta gotovo je negledljiv, a izvrsni Benicio del Toro toliko je ljigav u svojoj ulozi da je istodobno i strašno cool. Naspram njih, čini se kako je temeljni zadatak, uvjetno rečeno, pozitivnog trojca bio da dobro i preplanulo izgledaju.
    Divljaci (Savages), red. Oliver Stone
    Naracija filma poprilično je epizodična jer je trebalo povezati silne likove i njihove međusobne odnose, što je također gotovo tarantinovski utjecaj kao i poigravanje pulpovskim elementima. Pritom u Divljacima nema pretjeranoga moraliziranja niti opterećivanja etičkim načelima, a kada i dođe do navedenoga, nakon nekoliko dijaloških replika protagonisti shvaćaju da su zaglavili u nesavršenom svijetu te se moraju boriti za svoj položaj pa su sva sredstva u konačnici dozvoljena.

    Između toga Stone pokušava postaviti na noge svoju pomaknutu inačicu ljubavne priče u kojoj jedan alternativan par čine djevojka i dva mladića, koji su publici svakako simpatičniji, unatoč svom životnom stilu, od Mickeyja i Mallory, samo što problem leži u činenici da redatelj scene seksa režira suptilnošću Adriana Lynnea. O pritom funkcionira kao katalizator radnje jer njezina otmica urokuje narativnu progresiju koja se manifestira Benovom i Chonovom odlukom da pod svaku cijenu moraju spasiti voljenu ženu. Međutim, O savjet života dobiva upravo od dijabolične Elene Sanchez koja joj tijekom zajedničke večere savjetuje kako treba preispitati vezu s Benom i Chonom. Naime, pronicljivo Elenino oko uvidjelo je kako ta dva mladića mnogo više od O vole jedan drugoga. Time jedan od likova u filmu otvoreno sugerira ono što se redatelj boji prikazati.
    Divljaci (Savages), red. Oliver Stone
    Još je Eve Kosofsky Sedgwick pokazala kako u ljubavnim trokutima često vlada veća napetost između dvaju muškaraca, nego između njih i žene im. Samo što se Stone ne usuđuje nabrijani maskulinizam svojih protagonista prikazati u pravom homoerotskom svjetlu, bojeći se da u bliskim susretima seksualne vrste njegova trofejna junakinja ipak ne ostane izgurana iz kreveta pa putem nje dvojicu muškaraca drži na minimalnoj udaljenosti kako se ne bi dodirnuli. Druga je strana priče što je redatelj fetišistički opsjednut obnaženim i na kalifornijskom suncu preplanulim torzima svojih junaka koje pomno kadrira, dok mu dvostruka završnica promašuje bit.

    U cijelini, Divljaci su zabavan film, poprilično nedorađenoga scenarija i likova, podosta kalkulantski i za nijansu predugački, koji bi željeli da ih je napisao Tarantino sredinom devedesetih godina prošloga stoljeća, premda su ta vremena, čini se, u nepovrat prošla.

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 23. rujna 2012.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji