Između standarda i kreativnosti

Snjeguljica i lovac (Snow White and the Huntsman), red. Rupert Sanders, sklad. James Newton Howard

  • Snjeguljica i lovac (Snow White and the Huntsman), red. Rupert Sanders

    Partiture poznatih američkih skladatelja filmske glazbe, u posljednje su vrijeme izgubile svježinu. Upravo je to slučaj s Jamesom Newtonom Howardom, koji je mnogo puta dokazao što može (Zaselak, Posljednji Airbander), ali koji je isto tako mnogo puta pokazao kako se zna prilagoditi željama redatelja, makar one bile neobične i često ne pretjerano inventivne (Michael Clayton). Ove je godine James Newton Howard čak dva puta imao priliku dokazati svoju skladateljsku vještinu: jednom kada je skladao za Igre gladi, a drugi puta kada je skladao za film Snjeguljica i lovac. U Igrama gladi je zakazao, a u Snjeguljici…

    Čini se da je, unatoč kreativnim usponima i padovima, James Newton Howard jedini vredniji skladatelj koji je Hollywoodu ostao. Njegova partitura za filmsku adaptaciju priče braće Grimm o Snjeguljici i sedam patuljaka, Snjeguljica i lovac, upravo je tu negdje na sredini: donosi sve holivudske standarde, ali je kreativnih trenutaka prilično malo. Za razliku od većine partitura iz velike američke radionice, u Snjeguljici ima ponešto tema, ali ih Howard koristi na predvidljiv način. Takva je, zapravo, i cijela partitura: predvidljiva, prepuna standarda, i zapravo, nenametljiva u smislu da donosi tipičan zvuk američkih filmova na koji smo već odavno navikli. Tu je, dakle, nezaobilazni veliki orkestar, pa čak i zbor, ali oni funkcioniraju podjarmljeno, pa se rijetko koji Howardov postupak ističe. Međutim, ipak ima nekoliko zanimljivih.
    Snjeguljica i lovac (Snow White and the Huntsman), red. Rupert Sanders
    Jedan od njih je tretman solo-instrumenata. Solo-violina Howardu je vrlo važna i gotovo bi funkcionirala poput lajtmotiva da je skladatelj ne upotrebljava na različitim i nesrodnim filmskim mjestima. No kako je u povijesti zvučanje solo-violine uvijek unosilo emotivni element u filmsku partituru, tako je njezino značenje ostalo i u ovoj: i to ne samo kada saznajemo nesretnu sudbinu lovčeve supruge, nego i kada saznajemo nesretnu prošlost kraljice Ravenne što, barem donekle, opravdava njezine stravične postupke.

    U filmu se javlja i solo glas koji gledatelj, u trenutku Snjeguljičinog tugovanja za patuljkom – no ne pjeva je Kristen Stewart, nego Ioanna Gika iz sastava Io Echo. Radi se o pjesmi Gone, koja opisuje sukob tame i svjetla iz perspektive mračnog i tmurnog kraljevstva kojime je nekoć davno vladalo Svjetlo. Folklorno-srednjevjekovni duh pjesme, kao izrazito svijetla boja glasa pjevačice, stvaraju osjećaj stvarnosti – dojam koji je, vjerojatno, htio postići redatelj Rupert Sanders, kada je priču o Snjeguljici izokrenuo u priču o djevojci koja je spremna boriti se za budućnost svog kraljevstva, a koja, zapravo, nema jednog, nego čak dva udvarača.
    Snjeguljica i lovac (Snow White and the Huntsman), red. Rupert Sanders
    Zanimljivo je da po pitanju udvarača glazba Jamesa Newtona Howarda ne slijedi redateljevu zamisao i ne propituje da li je eterični plemić (nije princ, kao u priči!) William pravi čovjek za čvrstu i odlučnu Snjeguljicu. Dapače, u trenutku kada William poljubi djevojku, glazba znakovito zastaje, dajući puno pravo priči braće Grimm. No Snjeguljica se ne budi kao u priči, nego je tek budi poljubac lovca, čije su suze daleko iskrenije ali i bolnije od Williamovog otmjenog tugovanja. Redatelj Sanders propituje Williamovo pravo na Snjeguljičinu ljubav već samom idejom da se kraljica, u ključnom trenutku davanja jabuke, ne pretvara u staricu nego u Williama kojemu Snjeguljica neizmjerno vjeruje… Ali vratimo se glazbi. Čini se, naime, da su narativni obrati u Snjeguljici i lovcu daleko zanimljiviji od obrata koje donosi glazba, jer partitura se, kao što sam spomenula, čvrsto drži standarda, a tih nekoliko iskoraka doista predstavljaju samo kap u moru njezine predvidljivosti.

    © Irena Paulus, FILMOVI.hr, 13. srpnja 2012.
    Snjeguljica i lovac (Snow White and the Huntsman), red. Rupert Sanders

Piše:

Irena
Paulus