Na krilima mašte

Hugo, red. Martin Scorsese - u povodu DVD izdanja

  • Hugo, red. Martin Scorsese

    Unatoč različitim žanrovskim izletima tijekom njegove dugačke i bogate redateljske karijere, sigurno niste očekivali kako će se Martin Scorsese jednoga dana okušati u dječjem filmu. Nakon prethodnog i razočaravajućeg filma Otok Shutter (Shutter Island, 2010), u kojem je posegnuo za žanrovskim arhetipovima u nastojanju da gotovo nostalgično rekreira filmsko trilersko naslijeđe, ali je u svojoj filmofiliji ostao hladan i bezidejan, Hugo također predstavlja svojevrsnu posvetu filmskoj umjetnosti, ali na sasvim drugi način te s mnogo boljim konačnim rezultatima.

    Snimljen prema romanu Briana Selznicka, a prema scenariju Johna Logana s kojim je Scorsese već surađivao na Avijatičaru (The Aviator, 2004), Hugo preuzima žanrovske konvencije filma za djecu i filma o djeci, ali ih prerađuje kako bi ih uklopio u autorova promišljanja o samoj biti filmske umjetnosti. Redatelju pritom nije toliko stalo do dinamične i uzbudljive fabule koja će strogo slijediti temporalnu sukcesiju kako bi događajnost mogla biti građena na stepenastom savladavanja prepreka jer film ima poprilično polagan ritam, a stroga linearnost razbijena je sporadičnim unošenjem konvencionalnih analepsi u kojima se objašnjavaju pojedine zgode iz prošlosti protagonista i dodatno se razrađuje motivacijski sustav likova i njihova djelovanja. Iz navedenog je razloga u završnici filma možda izostao očekivan i potreban klimaks koji će avanturu naslovnoga junaka privesti kraju, odnosno i bolje rečeno, narativni je klimas trebalo bolje izbalansirati. Ovako on djeluje podosta razvodnjeno, a podzaplet koji uključuje odnos kolodvorskog redara i Huga djeluje pomalo predvidljivo jer je od početka jasno kako ih u završnici filma čeka svojevrsna konfrontacija koja će odlučiti o junakovoj sudbini.
    Hugo, red. Martin Scorsese
    Scorsese i Logan veliku pažnju posvećuju emocionalnom razvoju svojih protagonista, iako sporedni akteri, poput kolodvorskog policajca i ostalih obivatelja spomenutoga lokusa ostaju tek skicirani te, karakteristično za dječji film, pomalo karikirani kako bi se njihovom pojavom donekle u priču uspjeli umetnuti elementi humora. Međutim, redatelj i njegov scenarist vješto koncipiraju glavne likove te izbjegavaju pretjeranu plošnost, napose psihološku, dok je društvena motivacija, razumljivo, postavljena u drugi plan jer je film zaogrnut u gotovo bajkovito ozračje. Stoga Hugo dramaturškim postupcima nadilazi jednostavnost prosječnih dječjih filmova koji zahtijevaju nesmetano praćenje radnje te poistovjećivanje sa zbivanjima i protagonistima, tim više što je djelo ispremreženo brojnim intertekstualnim poveznicama s filmskom poviješću i kulturom, književnošću te popularnom kulturom općenito, što ga čini iznimno privlačnim publici koja ima potrebno kulturološko znanje kako bi mogla dešifrirati brojne redateljeve aluzije.

    Također, gore navedene zamjerke predstavljaju tek sitne propuste u inače poprilično uspjelom filmu koji svojoj tehničkom dotjeranošću svakako predstavlja jedan od najraskošnijih i vizualno najupečatljivijih Scorseseovih ostvarenja, još od vremena izvrsnog djela Doba nevinosti (The Age of Innocence, 1993). Osvježavajuće je u filmu što je uspješno izbjegnut pretjerani patos, kao i didakticizam i moraliziranje, a naglasak je stavljen na maštu i kreativnost, posebice u kontekstu umjetnosti, napose književnosti i filma. Hugo isprepliće fiktivnu priču oko faktografskih elemenata iz života Georgesa Mélièsa, jednoga od pionira filmske umjetnosti i filmske znanstvene fantastike, pa se faktografija pretežno zaogrće u fikciju, dodatno intertekstualno povezanu s književnošću i popularnom kulturom.
    Hugo, red. Martin Scorsese
    Selznicova priča o dječaku siročetu koje živi u jednom od pariških željezničkih kolodvora tridesetih godina dvadesetoga stoljeća tako djelu kao svojevrsna inačica Dickensova Olivera Twista, a simptiomatično je kako Hugoova prijateljica u filmu čita Davida Copperfielda. U kontekstu priče filma prikladno se spominje i, primjerice, Jules Verne čija je priča Sa Zemlje na Mjesec bile neposredan poticaj najpoznatijem Mélièsovim filmu – Put na Mjesec (Le voyage dans la lune, 1902). Međutim, odnos prema Mélièsu je dvojak – s jedne strane posrijedi je posveta jednom filmskom razdoblju i filmofilskoj strasti općenito te filmu kao eskapističkom mediju, a s druge strane riječ je o propitivanju važnosti kreativnosti i umjetnosti u čovjekovom životu pa je Scorseseov filmski imaginarij poprilično kompleksan ispod naoko jednostavne priče o siročetu koje se osjeća krajnje osamljeno.

    Scorsesova je mizanscena impresivna. Film otkriva redateljevo besprijekorno poigravanje prostornom arhitektonikom. Radnja je mahom smještena na željeznički kolodvor koji je poiman kao simbolički lokus, mikrokozmos u kojem su u međusobnu interakciju dovedeni različiti profili ljudi pa djeluje kao svojevrsna pozornica svijeta koja redatelju omogućuje poigravanje kako specijalnim efektima tako i maštovitim postupcima kadriranja te neobičnim vožnjama ne bi li postigao učinak očuđenja prostora. Fotografija Roberta Rihardsona (Kill Bill, Nemilsrdni gadovi, Otok Shutter) nadahnuto se nadopunjuje s takvim autorovim idejama.
    Hugo, red. Martin Scorsese
    Napoljetku, bilo bi nepravedno da se ne spomene sjajna i razigrana glumačka postava. Osim izvrsnih sporednih uloga Bena Kingsleyja, Sache Barona Cohena, Christophera Leeja, simpatičnih epizoda Judea Lawa, posebice treba spomenuti mlade glumce Asu Butterfielda i Chloë Grace Moretz, koji su uspjeli dočarati šarm i neposrednost djetinjstva.

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 29. lipnja 2012.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji