Veliko sada vrijedne knjige

Jurica Pavičić: Postjugoslavenski film. Stil i ideologija, Hrvatski filmski savez, Zagreb, 2011.

  • Jurica Pavičić: Postjugoslavenski film. Stil i ideologija, Hrvatski filmski savez, Zagreb, 2011.Krajem prošle godine u izdanju Hrvatskog filmskog saveza, u ediciji Filmološke studije, objavljena je vrijedna knjiga Jurice Pavičića, jednoga od najcjenjenijih hrvatskih filmskih kritičara, naslova Postjugoslavenski film, stil i ideologija. Nastala kao autorova doktorska disertacija, knjiga tog istaknutog majstora po peru (nekima najpoznatijeg kao britkog kolumnista Slobodne Dalmacije, Jutarnjeg lista i raznih kulturnih časopisa, ali i vrlo solidnog prozaista) u našoj je zemlji prvi sustavni pregled cjelokupnog filmskog stvaralaštva zemalja bivše Jugoslavije od njezina prestanka postojanja 1991. godine te prva ove vrste koja, opisujući njegov širi kontekst i nudeći konkretne ideje za njegovu sistematizaciju, otvara putove daljnjim analizama i pomaže dubljem razumijevanju cijeloga okvira u kojemu se ono razvijalo. Vrsnom upućenošću u ranija i sadašnja svjetska filmska strujanja i izvrsnim uvidom u inozemnu recepciju igranofilmskih djela s jugoslavenskih prostora, ova knjiga uspjela je zaokružiti kinematografsku sliku situacije razmatranog podneblja u posljednjih dvadeset godina i postaviti jasne odrednice za vrednovanje njezinih filmova.

    Film kao ogledalo stvarnosti

    Naime, suočene s novonastalim okolnostima vezanima uz prestanak postojanja SFRJ, ratne strahote te općedruštvene promjene tranzicijskog tipa toga razdoblja, kinematografije šest republika nekadašnje federacije pokazale su se kao zoran odraz svih tih prilika i kao takve postale pogodan predložak za iščitavanje ne samo autorsko-umjetničkih preokupacija filmaša, nego i općeg ozračja koje je vladalo u danom trenutku u svakoj pojedinoj zemlji. Jurica Pavičić tako i započinje svoju studiju: uz gotovo povjesničarsku analizu događaja koji su pratili posljednji pulski Jugoslavenski festival igranog filma 1991, a nastavljajući opisom dotadašnje situacije u jugoslavenskom filmu, on postavlja problematiku što će se pokazati presudnom za razvoj svih šest kinematografija bivših jugoslavenskih republika, koje od tog trenutka kreću samostalnim putovima, pokušavajući uspostaviti nove umjetničke konstrukte i iznaći nova identitetska obilježja. Prepuštene same sebi, svaka je od tih kinematografija, usprkos ne baš povoljnim prilikama, uspjela ostvariti vlastitu filmografiju, a nekim učestalo ponavljanim karakteristikama iznjedriti i neke tendencije koje funkcioniraju kao prepoznatljivi stilski modeli, a što je središnja točka autorove analize.

    Vrijeme za... , red. Oja KodarUočivši tako kod pojedinih redatelja ili skupine redatelja (uglavnom iz jedne određene zemlje) da redovito odabirom srodnih tema, sličnom karakterizacijom likova, ali i uporabom istorodnih izražajnih sredstava ocrtavaju neposrednu stvarnost ili iskazuju isti svjetonazor, Pavičić zaključuje da su se unutar kinematografija pojedinih ex-yu republika uvriježili umjetnički postupci koji izravno svjedoče o samopoimanju te zemlje u konkretnom vremenu. Neutemeljeni na vlastitoj tradiciji niti utjecaju neke velike svjetske kinematografije, nego prije svega na vlastitim (trenutnim) političko-socijalnim prilikama, uklopljeni u nametnut im ideološki okvir, ti stilski modeli tvore, kako sam autor ističe, Veliko Sada svoje zemlje, bivajući tako izravan pokazatelj svijesti jedne zemlje o vlastitim prilikama, (ne)ostvarenim htijenjima i prevladavajućim emocijama. Ne polazeći pri tome isključivo od sadržajnog aspekta filmova, kao niti hvatanja za estetske komponente određenog autora ili skupine, Pavičić je opisao tri stilska modela koji se spontano javljaju u jednoj zemlji, no bez namjere da njima ostvari izvornu tipologiju umjetničkih pravaca.

    Okarakteriziravši tako grupu paradigmatskih hrvatskih filmova iz devedesetih godina kao filmove samoviktimizacije (a pronalazeći i pokoje srodne u kosovskoj kinematografiji iz dvijetisućitih), idejno ukorijenjenih u ratnu stvarnost toga razdoblja, autor uz analizu reprezentativnih filmova Vrijeme za... Oje Kodar (1993), Anđele moj dragi Tomislava Radića (1996) i Bogorodica Nevena Hitreca (2002) opisuje podudarne im postupke (kao što je, primjerice, crno-bijeli prikaz negativaca/pozitivaca ili klišejizirana simboličnost prikazanih prostora poput zgarišta i razrušenih naselja) koji progovaraju o odnosu prema takvoj zbilji, ističući patnički vapaj nezaraćenim zemljama o vlastitu udesu.
    Bure baruta, red. Goran Paskaljević
    Drugi model, iznikao iz nezavidnog položaja Srbije iz sredine devedesetih, prozvan samobalkanizacijom (u njega spadaju alegorijski film Underground Emira Kusturice (1995), Lepa sela lepo gore (1996) i Rane (1998) Srđana Dragojevića, Bure baruta Gorana Paskaljevića (1998)...), kao vlastitu ikonografiju redovito upotrebljava grotesku, elemente slapsticka i ističe podrazumijevanu arhetipsku balkansku animalnost. Ključ za razumijevanje pojave filmova tog tipa autor pronalazi u namjeri zemlje da se depolitizira i otkloni svjetsku optužbu protiv sebe kao agresora na jugoslavenskim prostorima opravdavajući se iracionalnim, općeljudskim zlom koje egzistira u svijetu te namećući otprije postojan stereotip balkanskih divljih ljudi i ideju o cikličkom provođenju nasilja na Balkanu.

    U trećoj, pak, grupi, takozvanim filmovima normalizacije (koji se javljaju i u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i Srbiji, čije posebnosti autor pronalazi u dramama Grbavica (2006) Jasmile Žbanić, Armin (2007) Ognjena Sviličića, Crnci (2009) Gorana Devića i Zvonimira Jurića i drugima) iz dvijetisućitih, gubi se izravan odnos prema turbulentnim događanjima prethodnoga desetljeća, javljaju se psihološki razrađeniji, aktivni protagonisti, a dramaturgija im biva bliska klasično-narativnoj. Desetak je to filmova tematski vezanih uz neokapitalističku stvarnost ovih zemalja i njihovim sve jačim prihvaćanjem europskih, demokratičnih obrazaca.
    Crnci, red. Goran Dević i Zvonimir Jurić
    Razumjeti bure baruta

    Uz temeljitu razradu spomenutih, autor u posebnom poglavlju razmatra i značajan broj onih drugih pažnje vrijednih filmova što su nastali paralelno s navedenima, no koji se stilski ne uklapaju ni u jedan od opisanih modela, a što se pogotovo odnosi na one koji slijede poetike žanrova i često oslanjaju na konkretne strane filmove (najčešće kriminalističke i komedije), slijedeći tradiciju i starih žanrovskih iz vremena Jugoslavije. Poseban dio teksta usredotočen je na opis inozemne recepcije filmova iz ex-yu, koja je osobito zanimljiva ako se shvate ranija i novija zapadnjačka očekivanja od takvih kinematografija (bazirana na nekadašnjoj naklonosti prema egzotičnosti balkanskih prostora te umjetničkoj originalnosti i subverzivnosti autorskih imena), ali i ako se uzme u obzir čemu su globalizacijski procesi u sferi kulture pridonijeli u očekivanjima od zemalja ovoga tipa.

    Svojim širokim zahvatom svih filmskih pojava unatrag dvadeset godina, kao i uvidom u čitav kulturni okvir i socijalno-političke prilike, Jurica Pavičić uspješno je proanalizirao situaciju postjugoslavenske kinematografije, ponudio zanimljive modele koji pružaju uvide u filmske načine predočavanja zbilje jednog dijela Europe koji je donedavno bio (a i još uvijek jest) bure baruta, mjesto turbulentnih zbivanja, mnogima izvana još uvijek prilično nerazumljivo. Knjiga Postjugoslavenski film, stil i ideologija nije tek solidna kompilacija priručničkog tipa, nego precizna studija odraza neposredne stvarnosti unutar jednog umjetničkog medija, s konkretnim interpretacijskim modelima, što je dobra okosnica za razumijevanje kako jedne kinematografije, tako i problema i preokupacija na razini čitave jedne nacije.

    © Maja Peterlić, FILMOVI.hr, 7. svibnja 2012.