Zakon krvi

Krvna osveta (The Forgiveness of Blood), red. Joshua Martson

  • Krvna osveta (The Forgiveness of Blood), red. Joshua Martson

    U razgovoru o Krvnoj osveti jedan prijatelj, inače filmski kritičar, rekao mi je kako smatra da je već velika stvar što je redatelj Joshua Martson, iako iz sasvim drugoga kulturnoga kruga, uspio uvjerljivo oslikati okružje te nije upao u zamku kao Angelina Jolie (Zemlja krvi i meda), kojoj Mađarska sa svojim baroknim dvorcima neuvjerljivo glumi ratom poharanu Bosnu. Navedena je opservacija sasvim točna, tim više što je Martson vrlo osviješten autor. Premda nije osobito plodan filmaš, čini se da, kada se uhvati određenoga materijala, pristupa mu vrlo studiozno, s osobitom pozornošću prema podneblju i njegovoj kulturi te s osobitim afinitetom za marginalizirane i obespravljene. Uostalom, kao i u filmu Marija milosti puna (Maria Full of Grace, 2004), autor uspijeva upečatljivo ocrtati specifičnosti okruženja bez upada u zamku egzotizacije i orijentalizacije ili bilo kakvih moralnih i kulturnih procjenjivanja sa svoga zapadnjačkoga stajališta, što se zna događati i filmašima mnogo iskusnijim od njega. Između kolumbijske tinejdžerke u Marija milosti puna i albanskih tinejdžera u Krvnoj osveti tako ima mnogo sličnosti – svi oni potječu iz zatvorenih, krajnje tradicionalnih i siromašnih ruralnih sredina, ali dijele iste žudnje i sklonosti kao njihovi vršnjaci iz otvorenijih i razvijenih sredina i moraju se nositi, bez ikakve mogućnosti promjene, s osobitostima svoje društvene sredine. Društveni realizam i određena doza dokumentarističnosti karakteristični su za spomenute naslove.
    Krvna osveta (The Forgiveness of Blood), red. Joshua Martson
    U oba, i jedina dva Mortsonova dugometražna filma, priče su pune lokalnoga kolorita, a u slučaju potonjega navedeno je vjerojatno zasluga albanskoga koscenarista Andamiona Murataja, koji je očito pazio na brojne kulturne i civilizacijske detalje kao i na vjerodostojnu analizu ruralne albanske svakodnevice i međuljudskih odnosa. Pritom se ne smije zaboraviti i na izvrsne glumačke kreacije, prvenstveno Tristana Halilaja i Sindi Lacej, koji glume brata i sestru, oprečnih karakternih osobina, a koji su vješto dočarali skučenost svojih likova unutar petrificiranih društveno-obiteljskih obrazaca, što je dodatno pojačano naglašenom izoliranošću njihova sela između mora i planina. Gotovo bukoličko mediteransko okruženje, kako ga sporadično oslikava izvrsna fotografija Roba Hardyja (Boy A), u proturječju je s egzistencijalnim situacijama likova i njihovom oporom svakodnevicom, koju, s druge strane, Hardy također vješto evocira prikazima prometnica u lošem stanju, poluizgrađenih kuća i konjskih zaprega.

    Film se u svojoj srži bavi arhaičnim sagesknim toposima – u središtu razmatranja isključivo je obitelj sagledana u široku luku te njezin odnos s ostalim obiteljima. Krvna veza osnovna je strukturna nit i vezivno tkivo između osoba. Takva se obitelj šiti na pleme, odnosno u ovome slučaju klan, koji dijeli zajedničko pretpostavljeno porijeklo te u konačnici i baštinu koja se nasljeđuje. Vrhu klana ne vrijedi nikakvo državno zakonodavstvo jer svaka obitelj i njezin odnos prema drugim obiteljima određen je kanonom koji regulira i usmjerava sve intervencije u obiteljski život, sporove u obitelji te sporove između dviju ili više obitelji. U potonjem slučaju izvršenje kazne ne pripada nekoj instituciji nego se prenosi upravo na obitelji. Ove arhaične postavke u proturječju su sa suvremenošću u skladu s čijim tekovinama mladi protagonisti žive pa se oni počinju osjećati kao da su u klopci, premda film ne zanemaruje niti probleme suvremenoga albanskoga društva – korupciju, staleško raslojavanje, rodne odnose moći, kao i velik raskorak između težnje prema modernosti i prodora kapitalističkih društvenih uvjeta (koje, primjerice, simboliziraju mobiteli) i snažne nerazvijenosti.
    Krvna osveta (The Forgiveness of Blood), red. Joshua Martson
    Među protagonistima osobito se ističe mladić Nik jer on treba platiti oproštaj krvi zbog toga što je njegov otac zbog zemljišnog spora ubio člana druge obitelji. Nik je pak tipičan adolescent koji se više zanima za računala, mobitele i djevojke, kao uostalom i većina njegovih vršnjaka, nego što želi zadirati u svijet odraslih. Svakodnevni, banalni trenutak uživanja u malim stvarima stoga je doveden u raskorak s ozbiljnošću krvne osvete te podcrtava anakronost takva poimanja svijeta, ali bez imalo moraliziranja. Redatelj polagano secira na koji način izolacija djeluje na njega u trenutku kada bi on trebao uživati u svom mladenaštvu, umjesto sjediti izoliran u kući. Za razliku od njega, mlađa sestra Rudina mnogo je ozbiljnija i odgovornija te nastavlja očev posao, iako kao žena ima podređen položaj u rodnoj hijerarhiji i društvenoj raspodjeli moći – primjerice, samo ubojstvo sina može otkupiti očev grijeh.

    Martson i Murataj ponajbolji su u oslikavanju zatvorenoga patrijarhalnoga mikrokozmosa u kojem očinska krivnja, a preko nje i nasljedni grijeh, imaju pogubne posljedice po budućnost likova. Sebičnost oca time je kontrastirana Nikovim proturječnim proživljavanjima jer s jedne strane on jedini uviđa sebičnost oca, ali se ne može oduprijeti svom klanu i krvi, iako mu je život koji ga zbog očeva čina slijedi sasvim nezamisliv. U Martsonovu filmu ima nešto od prizvuka antičke tragedije u rasponu od spomenute očinske krivnje i nasljednoga grijeha preko likova koji su podređeni višim zakonima od ovozemaljskih i državnih – a to su praiskonski zakoni klana i krvi pa Nik u sebi nosi elemente tragične krivnje, odnosno on je kriv bez svoje krivice i to je ono protiv čega se implicitno buni jer želi pravo na život.

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 28. travnja 2012.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji