Dobri momak George

George Harrison: Umjetnik u materijalnom svijetu (George Harrison: Living in the Material World), red. Martin Scorsese

  • George Harrison: Umjetnik u materijalnom svijetu (George Harrison: Living in the Material World), red. Martin Scorsese

    Najuočljivije obilježje stila američkog redatelja Martina Scorseseja u većini je njegovih najglasovitijih i najboljih filmova još donedavno bila vatrometna dinamičnost koju je, u remek-djelima poput Dobrih momaka (Goodfellas, 1990), Casina (1995) ili Avijatičara (The Aviator, 2004), nenadmašnom virtuoznošću postizao svim raspoloživim sredstvima izbacujući pred gledatelja nezaustavljivu, ali majstorski organiziranu i kontroliranu bujicu atrakcija i senzacija. Scorseseova posljednja dva igrana filma, Pokojni (The Departed, 2004) i Otok Shutter (Shutter Island, 2010), resi mirniji, klasičniji, pregledniji pristup izlaganja koji ponajprije omogućuje da pratimo priču. Izuzev Vječnog sjaja (Shine a Light, 2008), koncertnog dokumentarca o Rolling Stonesima, također ostvarenog malim milijunom kadrova, tako je i s njegovim novijim glazbenim dokumentarcima, onima nastalima u dvadesetiprvom stoljeću. Posljednji među njima, George Harrison: Umjetnik u materijalnom svijetu (208 min, SAD, 2011), u načelu je uredna, razmjerno klasična kronološka biografska priča o životu i djelu slavnog glazbenika u kojoj se, očekivano, arhivski materijali izmjenjuju sa svježe snimljenim razgovorima s ljudima koji su poznavali protagonista.

    George Harrison: Umjetnik u materijalnom svijetu (George Harrison: Living in the Material World), red. Martin ScorseseIpak, riječ je o neobično uzbudljivom, zanimljivom i dinamičnom filmu koji se, unatoč trajanju od tri i pol sata, gleda u dahu. Jer, mada se na prvi pogled tako ne čini, Scorsesejeva je temeljna strategija u osnovi ista kao u spomenutima Dobrim momcima, Casinu ili Avijatičaru. Riječ je, moglo bi se reći, o svojevrsnom nakupljanju, gotovo gomilanju materijala koji će u trenutku gledanja biti zanimljiv kao takav, dok ćemo dublje razloge njegova uvrštavanja polako apsorbirati tek poslije. Radi se, zapravo, o kolažu sistematiziranom unutar kronološke narativne linije, a što se najčešće označava terminom lančana struktura. Glavna razlika između primjene navedene strategije u Harrisonu i u filmovima ranijeg razdoblja u tome je što, da tako kažemo, redatelj ovom prilikom ne vozi u sumanutoj šestoj nego u pratljivoj trećoj brzini.

    U nastojanju shvaćanja Scorsesejeva idejnog koncepta filma o Georgeu Harrisonu, poslužimo se razmišljanjem iz jednog drugog svježeg dokumentarca, Spilje zaboravljenih snova (Cave of Forgotten Dreams, 2010) – u nas prikazanog na nedavnom Zagreb Doxu – u režiji Scorsesejeva vršnjaka, također velikana kinematografije, Wernera Herzoga. Snimajući film o spilji Chauvet u Francuskoj, u kojoj se nalaze najstariji poznati ljudski crteži, Herzog je snimio i savršenu trodimenzionalnu računalnu mapu spilje, koju su izradili znanstvenici koji je proučavaju. Potom je jednog znanstvenika upitao nije li, metaforički rečeno, riječ o nečemu poput telefonskog imenika Manhattana. Pomalo iznenađen, znanstvenik odgovara da bi se moglo i tako reći, na što se Herzog nastavlja otprilike ovako: „U telefonskom imeniku Manhattana, svi su stanovnici područja uredno evidentirani, s adresama i telefonskim brojevima. Podaci su na broju. No, možemo li iz telefonskog imenika saznati o čemu ti ljudi sanjaju? O čemu maštaju? Što očekuju od budućnosti?“

    George Harrison: Umjetnik u materijalnom svijetu (George Harrison: Living in the Material World), red. Martin ScorseseRadeći film o Harrisonu, tako je nekako, čini se, razmišljao i Scorsese. Njegova je želja bila pokušati zaviriti u Harrisonove snove, ideje i razmišljanja. Stoga je gotovo sve što se u filmu prikazuje osvijetljeno u smislu takva istraživanja. Protagonistovi dani intenzivnog života i svjetske slave s njegovim prvim sastavom, Beatlesima, nisu u filmu zato da bi razmatrali fenomen beatlemanije, nego zato da bi pojasnili sklop okolnosti u kojima pojedinac poželi pobjeći od svakodnevne halabuke. Suradnja s komičarskom trupom Monty Python nije predstavljena kao Harrisonov poslovni pothvat u filmskim vodama, nego kao primjer konkretnog izraza njegove velikodušnosti i hrabrosti, budući da je, samo zbog toga što je volio humor Pythona, odlučio založiti vlastito imanje kako bi namaknuo četiri milijuna dolara koliko im je trebalo da bi snimili film Brianov život (Life of Brian, 1979), za koji je Harrison vjerovao da ga treba snimiti zato što je duhovit i inteligentan, a ne zato što je od njega očekivao komercijalnu dobit.

    Zgoda o, grubo rečeno, prepuštanju vlastite supruge prijatelju Ericu Claptonu također nije izvedena kao zanimljiva trač notica iz svijeta slavnih, nego kao još jedna potkrepa Harrisonove tolerantne naravi i svjetonazora. Harrisonova strast prema vožnji bolida u utrkama formule jedan nije uključena kao hir dokona bogataša, nego je sagledana kao aktivnost koja iznimno izoštrava osjetila, o čemu razmjerno uvjerljivo govori nekadašnji prvak toga sporta i Harrisonov trkački prijatelj, Jackie Stewart. Isto tako, ni opis atentata na glazbenika nije uvršten ni kao neizbježan podatak iz života, niti kao sočan materijal za rekonstrukciju, nego kao točka koja je, prema interpretaciji njegove udovice Olivie, u Harrisonu izgradila odluku da se prepusti prirodnoj smrti od raka od kojeg je već bolovao, radije nego da bude ubijen poput svoga kolege Johna Lennona, što je prema njegovu vjerovanju, utemeljenom na budističkim filozofijama, bio najgori mogući način da mu duša napusti tijelo i svjetovni život prije preseljenja u spokojnu vječnost.
    George Harrison: Umjetnik u materijalnom svijetu (George Harrison: Living in the Material World), red. Martin Scorsese
    Kao što ni Harrisonove vjerski intonirane pjesme nisu jednoznačne, nego se u većini slučajeva vrlo lako mogu interpretirati i kao svjetovne ljubavne pjesme, tako ni Scorsesejev film nije portret religijskog poklonika, niti se trudi uvjeriti nas da je Harrison bio kakav svetac. Riječ je o vrsno izvedenom ostvarenju koje život jedne iznimne i zanimljive osobe istražuje s ozbiljnim zanimanjem, iz određenog kuta, razmatrajući pritom kojekakva pitanja koja se tiču i običnog čovjeka. To čini dosljedno, ali nenametljivo, ostavljajući dovoljno prostora da cijelu priču shvatimo jednostavno kao temeljito istražen film o nekim dijelovima života Beatlea Georgea Harrisona.

    © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 19. travnja 2012.

Piše:

Janko
Heidl

kritike i eseji