Život je san

Noćni brodovi, red. Igor Mirković

• 
  
  Život su snovi. Ili, život je mašta, zamišljaji, uobrazilja, ono nešto od čega su satkane sve naše čežnje, žudnje i nadanja. I ne treba biti poznavatelj španjolskog književnog nasljeđa – posebice Lope de Vege ili Calderona de la Barce – da bi se romantičarski ustvrdilo život je san. Život traje taman onoliko koliko smo u njega spremni unijeti mašte i snova. Poetsko-patetički uvod u ovaj napis zapravo je primjeren uvid u jedan film. Dugometražni igranofilmski prvijenac Igora Mirkovića Noćni brodovi traži od gledatelja prepuštanje takvom sentimentu. I sam je okvir filma sastavljen od poetskog iskaza koji u offu izgovara njegova najstarija protagonistica, u čijem vedrom liku prepoznajemo glumicu Renatu Ulmanski. (Ja je se sjećam još iz djetinjstva iz brojnih dječjih TV-emisija, a posebice iz tada mi draga filma prema omiljenu literarnom predlošku, Salaš u malome ritu.) Dakle, intro u Noćne brodove već nam postavlja ozračje u kojem će se odvijati jedna vječna ljubavna priča. I upravo će u tome ozračju sve i ostati... Nećemo biti sigurni radi li se o zbiljskome zbivanju, ili tek o ozračju snova. Stvarno, je li sve to bio tek san?
  
  Naravno, pretjerujem. Svjesni smo da se radi o osebujnom umjetničkom, posebno filmskom iskazu navlastite emotivne uključenosti u svoju priču. Igor Mirković, inače, dosad je na ovim prostorima bio poznat po svojim izuzetno dobro primljenim dugometražnim dokumentarcima. Novo, novo vrijeme (2001) na vrlo je sugestivan autorski način obuhvatilo nadu u politički preobražaj Hrvatske na razmeđi milenija. S druge strane, Sretno dijete (2003) bio je film ultimativne nostalgije s kojim se pisac ovih redova u dobroj mjeri mogao poistovjetiti. Naime, povijest jugoslavenskog novog vala, kao i naoko patetična pripovijest o „potrazi za izgubljenim Džonijem Štulićem“, koncipirana je filmski pitko i nadasve dinamičkim montažnim ispreplitanjima glazbenih i govornih brojeva. Nakon ne baš uspjelog, no nagrađivanog kratkometražnog Krupnog otpada (2008), Mirković je prvi puta imao likove (ondje ksenofobnih) starijih ljudi već u epizodi omnibusa Zagrebačke priče s nazivom Inkasator. Strahovi dvoje staraca (Marija Kohn i Pero Kvrgić) pred nepoznatim čovjekom nagovijestili su i autorovu senzibiliziranost prema likovima tzv. treće životne dobi.
  
  Noćni brodovi započinju dolaskom jednog takvog nepoznata čovjeka u starački dom. Opisan već spomentom poetskom opservacijom, on je stranac. Taj će stranac svojim stasom postati predmetom interesa starijih žena u domu. Ipak, Jakova (Radko Polič) će, nakon početne deprimiranosti bolešću i nemoći, od tih žena posebice zainteresirati Helena (Ana Karić). Žena koja je izgleda izgubila sve što joj je u životu značilo – uključivši i muškarce, supruga i sina – svoje će zavođenje pristiglog Jakova započeti pripoviješću iz prošlosti, za koju ne možemo znati je li se doista zbila ili je tek imaginacija iz Ljermontova. Naime, Jakov će u toj pripovijesti postati stanoviti Griša. Taj je Grigorij Aleksandrovič, na izmišljen ili stvaran način, ostao Heleninom prvom ljubavi. Noćnim je brodom zauvijek otišao iz njezina života. Zauvijek? Griša se za Helenu ipak vratio – kao Jakov!
  
  Noćni brodovi jednostavna su ljubavna priča. Ako se u tako nečemu uopće može govoriti kao jednostavnom. Zapravo, radi se o starinski ispričanoj ljubavnoj priči. Prvotna naklonost, a zatim i zaljubljivanje dvoje sedamdesetogodišnjaka, ocrtano je brojnim reminiscencijama za nekim bespovratno prošlim vremenima. Tijekom cijeloga filma pristižu signali iz te prošlosti. Stoga će i signali sadašnjosti biti odbačeni u korist te, bolje proteklosti. (To se posebice čini simbolički učinkovitim u trenutku kada dvoje protagonista baca svoje mobitele u vodu. Ta đavolja naprava kvari svaku imaginaciju. Kao i u pjesmi Red Hot Chili Peppersa Throw Away Your Television!)
  
  Kada Jakov i Helena zajednički pobjegnu iz staračkog doma, Noćni brodovi pretvaraju se u osebujan road-movie. Jedino što je cesta iz njihova bijega uvijek obojena zelenilom, modrinom, zlatno-žutim valerima. Naime, Jakovljev se stari Mercedes kreće krajolikom koji kao da je izišao iz njihove imaginacije – zelene livade, modra jezera te zlatnožuta, beskrajna polja pšenice nad kojima lete ptice. I sam je vizualni okvir njihova bijega zapravo imaginacija prošle mladosti. Odabirući valere toplih boja, fotografija Silvestra Kolbasa u filmu evocira snolikost i zamišljajnost. No, kako ne bi bilo posvemašnjeg zapadanja u patetiku, Mirković uspijeva ubaciti i neke sporedne likove koji osnažuju sugestivnost cjeline. Prije svega, lik poljara (u uvjerljivoj epizodi Bogdana Diklića) daje kontrapunkt romantičnom noćevanju protagonista. Osim toga, likovi iz staračkog doma sve su prije negoli patetični – svađe, zajedljivost, zavist – sve to još dodatno daje smislenost Heleninu i Jakovljevu bijegu. Protagonisti filma na taj način udaljavaju se od zbiljnosti, tj. usudnog aktualiteta svoje starosti. Nimalo slučajno, bijeg je iniciran jednom smrti, onom Helenine dobre cimerice Tonke. Pomalo patetično, od Thanatosa se bježi k Erosu!
  
  Noćni brodovi i u svome naslovu nose jednu neizrečenu simboliku. Što zapravo znače Noćni brodovi? Namah se nameće asocijacija uz put preko rijeke Lethe u Had. Helena i Jakov u svojem će nekolikodnevnom putešestviju zaboraviti na neumitnu smrt, pokušati iz preostalog im vremena izvući još malo ljubavi. Spomenute komične epizode i prikazi ljudskih slabosti podcrtani su pak konačnim Jakovljevim bijegom u noćnom brodu za Italiju. Ako je i bio Heleninom zamišljenom prvom ljubavi, ona će postati njegovom posljednjom. Pristup filma pomalo je proustovski. Iako su scenaristički mjestimično zbrkani te dijaloški pomalo predvidivi – priču uobličuju redatelj i Elvis Bošnjak – Noćni brodovi nostalgična su „potraga za izgubljenim vremenom“.
  
  Jer, Mirkovićev je film sav u ozračju. Ozračje je to sna, mašte, zamišljaja... Veterani Ana Karić i Radko Polič briljiraju u osebujnome ljubavnom road-movieu kao neobični romantični protagonisti. Radi li se ovdje o navlastitim hrvatskim Mostovima okruga Madison? Sasvim nevažno. Igor Mirković uspjelo je debitirao. Život je san, a Noćni brodovi odvode nas onkraj svih ružnih stvari u njemu.
  
  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 8. travnja 2012.

Piše:

Marijan
Krivak