Rollerball za novu generaciju

Igre gladi (The Hunger Games), red. Gary Ross

  • Igre gladi (The Hunger Games), red. Gary Ross

    Iz današnje perspektive Rollerball (1975) Normana Jewisona, iako nije ostao upamćen kao osobito značajan film i unatoč besmislenoj priči, čini se kao zanimljiva i implicitna naznaka reality showova koji će u dvijetisućitima paralizirati i anestezirati publiku pred njihovim velikim plazma televizijskim ekranima. Jewison je radnju svoga distopijskog futurističkog filma smjestio u nama više ne tako daleku budućnost, odnosno 2018. godinu. Državna uređenja stvar su prošlosti, svijetom upravlja sedam korporacija, a individualizam je nepoželjna karakterna osobina. Represivni sustav u kojem su zaglavili stanovnici vrloga novoga svijeta treba ispušni ventil, to znamo još od Freuda naovamo. Stoga je bilo potrebno izmisliti učinkovit način da se zabavi publika pred televizorom. Sport i sportske igre često su bile sredstvo odvraćanja pažnje i svojevrsne tvornice zabave, što ulazi u domenu kulturne industrije. Drugim riječima rečeno, stabilnost i uniformiranost sustava treba kontrolirati i očuvati kako ljudima ne bi padale na pamet svakojake, po društvenu stabilnost opasne ideje. Stoga je paralela sa sportom kao masovnim sredstvom zabave u kojem je nasilje upravo ono što fascinira gledatelje više nego intrigantna, a voajerizam, koji se ostvaruje u kontekstu dijade gledatelj-mediji i proizvodnje žudnje srž je filma.
    Igre gladi (The Hunger Games), red. Gary Ross
    Kada je John McTiernan prije deset godina snimio neizmjerno loš remake Rollerballa (2002) radnju je smjestio u sadašnjost, ali ju je, krajnje stereotipno i bezobrazno smjestio u Kazahstan kao svojevrsni divlji istok, iako njegova potencijalna američka publika Kazahstan na zemljopisnoj karti ne bi mogla pokazati da se na trepavice postavi. Međutim, vrijeme radnje u sadašnjosti bilo je te 2002. godine više nego znakovito jer jedan segment onoga o čemu je progovarao Jewisonov film već je pomalo, ali sigurno postajalo našom stvarnošću, posebice potka o agresivnim medijima koji ne prezaju ni pred čim kako bi postigli što veću gledanost pa je McTiernanov film, koliko god bio banalan i besmislen, zapravo sasvim anticipirao ideju reality showova kao ultimativnoga voajerističkoga čina i mjesta proizvodnje žudnje, čiji su odjek također i društvene mreže.

    Prvi su pravi distopijski futuristički film koji se bavi mračnom stranom reality showova Igre gladi, koje se mogu shvatiti kao svojevrsni Rollerball za post-Big Brother/Survivor generaciju, kojoj drpanje pod tušem, masturbacija i seks pod plahtama ili egzotični pejzaži Costa Rike s od pretjeranoga izlaganja suncu karboniziranom Mijom Begović i nekoliko fizički zahtjevnijih zadataka, više ne može zagolicati maštu. Čini se da su današnjoj publici potrebni jači stimulansi, a nasilje i agresija često leže potisnuti u ljudskoj prirodi pa se samo treba pronaći dobar način da ih se (komercijalno) iskoristi. Igre gladi pak pokazuju ono što je nenaivnom gledatelju odavno jasno – sve je stvar medijskog inženjeringa – dobre reklame, stajlinga i napose režije. Stoga je posrijedi imitacija stvarnosti i iluzija jer odgovarajući kut snimanja, montaža i selekcija činjenice su koje upravljaju dojmom jer je bitno istaknuti ono što se najbolje prodaje te podilazi sistemima identifikacije potencijalnih konzumenata.
    Igre gladi (The Hunger Games), red. Gary Ross
    U filmu Garyja Rossa, poznatoga po dvama prethodnim filmovima – Pleasantville (1998) i Seabiscuit (2003), problematiziraju se kulturna industrija, hiperkapitalizam, klasne razlike i totalitarizom. Primjerice, okruzi udaljeniji od centra moći, glavnoga grada Kapitola, rade za zadovoljstvo Drugoga oko kojega jouissance kruži. Osiguravaju im sirovine prijeko potrebne za život na visokoj nozi, ali i zadovoljstvo sudjelovanjem u igri. S druge strane, sami žive u nezavidnim uvjetima, iako sredstvima masovne propagande nastoje biti uspokojeni i upućeni na prihvaćanje činjenice kako je nužnost roba da radi za gospodara i njegovo zadovoljstvo jer time se i sam ispunjava, jer, očito, društvo samih gospodara nikako ne bi moglo biti moguće. Stoga, a osobito nakon što se ovaj film pretvorio u svojevrsni kinofenomen, možemo u narednim nastavcima očekivati pobunu i nastojanje da se totalitarni režim svrgne, što ne sumnjamo da će junacima Igara gladi i uspjeti. Sve su to ideje koje su nabacane u filmu i ovlaš dovedene u isti kontekst, ali bez podrobnije i sustavnije analize jer su predložak i njegova adaptacija zapravo jedna od onih pretencioznih priča koje su pokupile sve moguće distopijsko-filozofske priče koje kruže naokolo, a zapravo ne idu kompleksnije od tvrdnje „plitko je duboko, a duboko je plitko“.

    Film vrvi referencama na gladijatorske igre u antičkom Rimu, o čemu svjedoče i imena pojedinih protagonista, kao i naziv glavnoga grada imaginarne postapokaliptične države Panem, premda, uz pojedine kostimografsko-scenografske detalje, navedeno filmu daje veleban dojam kiča. Niti dvoje glavnih glumaca, Jennifer Lawrence i Josh Hutcherson, nisu se pokazali osobito ekspresivnima. Autoru je trebalo čitavih sat vremena da nas upozna s kontekstom priče te glavnim akterima, a povremeno se zaista muči s ritmom vlastita pripovijedanja. Cilj mu je očito bio da što više materijala iz romanesknoga predloška Suzanne Collins unese u film, ali zbog toga djelo ima praznoga hoda te bi efektniji bio da traje dvadesetak minuta manje. Iako zna stvoriti napete trenutke, napose u dijelu filma kada se igra već zahukta, redatelju problem stvara činjenica da se ne snalazi najbolje u orkestriranju akcijskih prizora, koji su odveć konfuzni i zapravo nespretno montirani, a potonje i jest česti problem redatelja kojima akcija baš ne leži, primjerice, Timu Burtonu (vidi Planet majmuna, još jednu distopiju).
    Igre gladi (The Hunger Games), red. Gary Ross
    Ako zanemarimo kičeraj, film na trenutke ostavlja gorak okus jer gledatelj dobiva dojam da ga se tretira kao voajerskog promatrača same igre jer je i sam izložen sličnim produkcijama u vlastitoj stvarnosti. Kadrovi vrve platnima, plazmama i ekranima koji su sveprisutni, čime se stvara potka o naravi odnosa gledatelja i reality showova, premda je navedeno nedovoljno iskorišteno jer se redatelj nije htio pretjerano poigravati s gledateljima i stvarati im nelagodu s obzirom na njihove potencijalne identifikacijske mehanizme. Ipak, Ross i kompanija žive od tih istih gledatelja, a od nečega, morat ćete se složiti, treba platiti račune pa Igre gladi, s obzirom na vlastitu tematiku, ostavljaju dojam odveć pristojna filma lišena nužnoga kulturnoga komentara.

    Dok prvi dio filma, smješten u Okrug 12, nastoji sivkastim tonovima fotografije i kamerom iz ruke naglasiti životne uvjete i stvoriti koliko-toliko realističku pozadinu te naglasiti marginaliziranost i izdvojenost tamošnjeg stanovništva, segment filma koji se odvija tijekom natjecanja odveć je umiven kao prikaz jednoga reality showa jer redatelj ponovno nije bio dovoljno hrabar da cijelu situaciju učini brutalnijom, kako joj i dolikuje, što bi svakako značilo i podizanje dobnoga ograničenja za američku publiku. Ovako Ross pokušava ostvariti društveni komentar, a s druge strane upada u zamku kapitalističkih producentskih zahtjeva, što je, priznat ćete, nedopustiv propust i dovodi u pitanje vjerodostojnost cijeloga projekta.
    Igre gladi (The Hunger Games), red. Gary Ross
    Snažan ženski lik odbljesak je Cameronovih heroina (Sarah Connor, Ellen Ripley) pa Ross i Collinsova donekle obrću ustaljene rodne podjele žanrovskoga filma – Katniss je aktivna, snažnija i racionalnija te u središtu priče, a Peeta je pasivniji, emocionalniji te ga treba čuvati i spasiti, iako film nije mogao ostati imun na ljubavnu priču, donekle je potkopavajući tako što je jednim dijelom prikazuju i kao svojevrsni medijski konstrukt. Zato u nastavku treba očekivati ljubavni trokut u stilu Sumraka, čemu se iskreno ne radujemo.

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 7. travnja 2012.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji