O emocionalnim krajolicima

8. ZagrebDox, međunarodni festival dokumentarnog filma, Zagreb, 24. veljače – 4. ožujka 2012.: Mali pečat i posebna priznanja u Međunarodnoj konkurenciji

  • Oporuka (Testamentet), red. Christian Sønderby Jepsen

    Film nagrađen Malim pečatom za najboljeg mladog redatelja na osmom ZagrebDoxu, Oporuka (Testamentet) Christiana Sønderbyja Jepsena, zanimljiv je, tragikomičan i neodoljivo simpatičan dokumentarac o tri brata koji kao da su ispali iz bajke. Ali bajke natopljene životom. Ono što odmah fascinira činjenica je kako je glavni protagonist filma, srednji brat Henrik, sam kontaktirao redatelja rekavši mu kako ima zanimljivu priču koju bi želio podijeliti s njim. I bio je u pravu. Jepsenu, kojem je ovo debitantski film, priča je pala s neba ravno pred kameru. Iako film kao premisu uzima trojicu braće, neosporni je dramaturški centar filma srednji brat Henrik. Dakle, Henrik saznaje da mu je umro djed, majčin otac, multimilijunaš, i sada oporučno očekuje dio njegova bogatstva, kao i njegova braća, a tu je i stari, okrutni i manipulativni otac. Braća kreću u bitku za nasljedstvo, a prepreka im je teta Petra, koja se isprva čini jedinom nasljednicom. Jepsen je povukao odličan potez ne pokazavši u filmu tetu, koja se tako metaforički i simbolički pretvara u sudbinu ili život sam, život koji druga dva brata pokušavaju izbjeći učahureni u vlastitoj neodgovornosti i učmalosti. 
    Oporuka (Testamentet), red. Christian Sønderby Jepsen
    Djedova oporuka postaje katalizator zbivanja u filmu u kojem su kaotični životi protagonista puni droge i alkohola okrenuti naglavačke činjenicom da bi mogli postati milijunaši. Jepsen je napravio odmjeren, pametan, dramaturški izvrstan film u kojem filmski postupci izviru iz zbivanja koja se odvijaju pred kamerom i s majstorskim emocionalnim balansom između tragičnog i komičnog. Jepsen je imao i dosta sreće jer likovi kao što su dva brata Henrik i Christian, i njihova odluka da svjesno, bez skrivanja pokažu svoj odnos, svoje živote kao i živote članova svoje obitelji stvaraju materijal kakav redatelj može samo poželjeti. Kamera je srasla s protagonistima i prikazuje vrlo emotivna stanja svojih karakterno razgolićenih protagonista. Pritom je Henrik moralni i emocionalni centar filma jer se preko njegovih uspona i padova, životnih odluka i reakcija na njih te oporuke koja kao fantom stoji u daljini i pred nama rasplinjuje Oporuka. Riječ je o zasluženo nagrađenom filmu koji gledatelju ne nameće zaključke nego s distance predstavlja nevjerojatnu obitelj, svjestan da su protagonisti, njihova priča i emocije važniji od redateljskih trikova i vizualne agresivnosti. 
    Paparazzi, red. Piotr Bernas
    Christian Sønderby Jepsen uspio je izbjeći većinu zamki i pogreški u realizaciji svog filma, no to nije pošlo za rukom filmu Paparazzi Piotra Bernasa, koji dolazi iz majstorske klase legendarnog poljskog redatelja Andzeja Wajde. Film prati naizgled grubog i beskrupuloznog paparazza Przemeka, koji juri za poljskom i svjetskom društvenom elitom. Bernas je film pretrpao panoramama, švenkovima, zumovima, time-lapseovima, ali do Przemekova emocionalnog svijeta nije stigao premda je, kad se razgrne dimna zavjesa kojom je redatelj pokušao sakriti prazninu filma, u glavnom protagonistu vidljiv potencijal. On je čovjek moralno razdiran poslom koji radi i to pokušava prikriti grubom pozom i opasnim izgledom. I tako je Bernas povjerovao svomu liku i napravio agresivan i film prepun neispunjenih obećanja jer nekoliko iskrenih Przemekovih iskaza i, naročito, ljubavlju ispunjeni razgovor sa ženom, otkrivaju puno kompleksniju osobu od one koju nam Bernas predstavlja. 
    Ramin, red. Audrius Stonys
    Ramin gruzijsko-latvijskog redatelja Audriusa Stonysa zanimljiv je opservacijski dokumentarac u kojem pokušavamo ući u fizički i emocionalni svijet nekadašnjeg svjetskog prvaka u hrvanju, danas starca koji živi u zabačenom gruzijskom selu. Mirnoća, preciznost i distanca s kojom Stonys priča Raminovu priču najveća je vrlina filma. Spori ritam, precizni rezovi i protagonist Ramin spojeni su u ovom filmu kako bi prikazali što znači osamljenost u starosti, polagano umiranje, posljedice neprežaljenih odluka iz prošlosti. Iza formalne strogoće krije se emocionalni krajolik jednog čovjeka, mjesta i vremena. Ramin živi svoju svakodnevicu sa staračkom mirnoćom, dostojanstvom i odlučnošću. Ali i kad slavi rođendan i pije sa starim prijateljima, naizgled veseo, pijan vadi majčinu staru sliku i ljubi je nježnošću i gotovo dječačkom naivnošću. Sama radnja filma, Raminov neuspješan pokušaj da prije smrti nađe djevojku u koju je u mladosti bio zaljubljen ali ju je svojevoljno ostavio i izgubio s njom svaki kontakt, samo je povod da se prikaže „kronična neprilagođenost ljudskog bića na postojanje“ u ovom slučaju pojačana samoćom, nostalgijom i starošću. Ramin nije film koji će gledatelja odmah oduševiti, ali je film koji se zavlači pod kožu jer svi dijelimo to tragično osjećanje života i bespomoćni stojimo pred neumitnom smrću.

    © Nikola Strašek, FILMOVI.hr, 6. ožujka 2012.

Piše:

Nikola
Strašek

kritike i eseji