Kako postati pametniji

34. međunarodni filmski festival kratkometražnih filmova u Clermont-Ferrandu (Festival International du Court Métrage à Clermont-Ferrand), 27. siječnja – 4. veljače 2012.

  • The Centrifuge Brain Project, red. Till Nowak

    Neovisno jesu li im kriteriji duljina, vrsta ili tema filma, raznorazni filmski festivali – dugometražni, kratkometražni, animirani, eksperimentalni, dokumentarni itd. – diljem svijeta niču kao gljive poslije kiše, i sasvim je logično da se u vrijeme održavanja jednog festivala paralelno, možda ne i tako daleko, održava još nekoliko njih. Ipak, za one najveće nema dvojbe – sredina veljače već je tradicionalno osigurana za Berlin, svibnja za Cannes, a početak rujna za Veneciju. No kraj siječnja odnosno početak veljače već godinama predstavlja pravu dilemu, jer se doslovno u isto vrijeme na dva ne toliko udaljena mjesta odvijaju dva iznimno bitna festivala. Jedan od njih zbiva se u Rotterdamu, i iznimno je cijenjen kao festival visokih umjetničkih kriterija koji prikazuje sve i sva, a drugi – onaj u Clermont-Ferrandu – posvećen je kratkom metru, ali je istovremeno najvažniji festival takve vrste filma u svijetu. Stoga je kritičarima i novinarima prava muka krajem siječnja odlučiti gdje se zaputiti, a kako sam ove godine puno trajanje festivala proveo u Clermont-Ferrandu, imao sam prilike od barem tucet kolega čuti kako su nakon pola trajanja Rotterdama došli drugu polovicu tjedna provesti ovdje.

    Clermont-Ferrand omaleno je, dotjerano mjestašce u središnjoj francuskoj regiji Auvergne, ponajprije poznato kao rodno mjesto znanstvenika i filozofa Blaisea Pascala te kao dom čuvene tvrtke automobilskih guma Michelin, a ljubitelji filmske povijesti trebali bi ga se sjećati kao grada u koji je najtiši novovalovac Eric Rohmer postavio svoj klasik Moja noć kod Maud (Ma nuit chez Maud, 1969). Kako bilo, od 1979. u Clermont-Ferrandu održava se festival kratkog filma, koji je barem posljednjih petnaestak godina uvjerljivo najvažniji takve vrste, pa ga često nazivaju Cannesom kratkog metra. S otprilike 150 000 gledatelja drugi je festival u Francuskoj po posjećenosti te je kao takav poslužio kao odskočna daska za čitav niz danas poznatih redatelja, primjerice Matthieua Kassovitza i Cedrica Klapischa.
    Bobby Yeah, red. Robert Morgan
    Ovogodišnje, 34. izdanje Festivala, donijelo je puno dobrih naslova, podijeljenih u tri glavne kategorije – nacionalnu, međunarodnu i Labo. Potonja je uvedena prije 11 godina, ali odonda uvijek plijeni najviše pozornosti. Filmovi u konkurenciji Labo eksperimentalni su ili debelo naginju tome, a radi se o samom vrhu svjetske eksperimentalne proizvodnje. Od 34 filma u konkurenciji Labo za jedva šačicu njih može se reći da su loši, dok je ostatak u najmanju ruku dobar, a najčešće i mnogo više od toga.

    Pojedini naslovi pripadaju u ponajbolje filmske uratke unatrag godinu dana, a apsolutnu pobjedu bez premca odnosi mockumentarac Tilla Nowaka The Centrifuge Brain Project. Priča o ekscentričnom znanstveniku Laslowiczu i njegovu uvjerenju kako su ljudi tijekom centrifugalnih vožnji u zabavnim parkovima 30 posto pametniji nego inače te ideji kako bi 20 000 konjskih snaga moglo riješiti sve ljudske probleme, besprijekorna je sedmominutna avantura u kojoj sve od reda štima – od odmjerene glume preko naracije do specijalnih efekata. Iako već nakon minutu ili dvije postaje jasno da je priča izmišljena, gledatelj do samog kraja ostaje potpuno udubljen u istu, smijući se znanstvenikovim idejama i cijelom konceptu filma, ali istovremeno iščekujući daljnji razvoj tog nevjerojatnog projekta. Ozbiljnost i organiziranost kojom autor pristupa vrlo banalnoj i naizgled neizvedivoj temi fascinantna je koliko i tema sama.
    Choros, red. Michael Langan, Terah Maher
    Drugi je film na koji valja upozoriti Bobby Yeah Roberta Morgana, linčovska stop-motion animacija o protagonistu čudnog izgleda koji zbog neutažive znatiželje upada iz problema u problem. Djelo koje je istovremeno degutantno krvavo, odnosno uznemirujuće odbojno i neshvatljivo simpatično, magična je priča alegorijskih konotacija u kojoj se isprepliće baš sve: ljubav, smrt, život, dobro, zlo itd. Grand Prix konkurencije Labo otišao je talijanskom filmu Il Capo Yuria Ancaranija, neverbalnom i kontemplativnom portretu šefa kamenoloma koji samo mimikom navodi strojeve na rad. Izvrsno snimljena, metafilmska je to priča u kojoj voditelj strojeva i sam postaje svojevrsni redatelj odnosno orkestrator zbivanja.

    Choros Michaela Langana i Terahe Maher eksperimentalna je i precizno koreografirana posveta plesnom filmu Normana McLarena Pas de deux, iako su to autori u izravnoj komunikaciji odbili priznati ili barem uvažiti, a Meteor Christopha Girardeta i Matthiasa Müllera u potpunosti je sastavljen od kadrova iz tuđih filmova, od Jeana Vigoa naovamo, a kao cjelina savršeno funkcionira poput nekog nadrealnog putovanja svemirom. Božji pogled (God View) Billyja Lumbyja, koji mentalno nestabilnog protagonista prati iz vizure videoigrice s kamerom postavljenom iznad njega (otud naslov), jedan je od najoriginalnijih uradaka, a At the formal Australca Andrewa Kavanagha jedan od najupečatljivijih. Snimljen u svega nekoliko kadrova, kompletno u slow-motionu, prikazuje skupinu adolescenata tijekom nekakve promocije, a naizgled obično slavlje pretvara se u morbidan i apsurdan događaj krvave i zapanjujuće završnice.
    Dove sei, amor mio, red. Veljko Popović
    Osim triju navedenih konkurencija, Festival je prikazao niz popratnih programa kao što je kubanska retrospektiva ili pak selekcija radova Alexandera Klugea i ostalih redatelja potpisnika Manifesta Oberhausen, koji su 1962. odlučili izmijeniti lice njemačkoga filma te otvorili vrata pokretu koji će desetak godina kasnije postati poznat kao novi njemački film. No možda najvažniji aspekt festivala u Clermont-Ferrandu znameniti je Market, na kojem svakodnevno gotovo pedeset štandova predstavlja određene programe, bilo da se radi o korejskoj filmskoj školi, španjolskoj distributerskoj kući ili jednostavno čileanskom filmskom savezu. No nepisano je pravilo da, neovisno o tome s čime dolazite, ujedno predstavite i godišnju produkciju zemlje iz koje dolazite. To je iznimno važno za plasman kratkih filmova po cijelom globusu, budući da su direktori ili programeri svih važnijih festivala kratkog filma na festivalu nazočni prvenstveno u potrazi za dobrim filmovima koje će pokušati dobaviti, ne bi li ih predstavili svojoj publici.

    Našu je zemlju tako na 27. Marketu predstavljao HAVC na čelu s ravnateljem Hrvojem Hribarom, ali i čitav niz drugih osoba kao što je Marina Kožul, jedna od direktorica festivala 25fps, ili producentica Vanja Andrijević, ujedno predstavnica i Bonobostudija pod čijom je paskom nastao film također prisutnog redatelja Veljka Popovića Dove sei, amor mio, koji je bio jedini hrvatski predstavnik u međunarodnom natjecateljskom programu. Kad se njima pridodaju predstavnici Tabor Film Festivala te moja malenkost na novinarsko-kritičarskom zadatku, postaje jasno kako je priličan broj Hrvata ove godine posjetilo festival u Clermont-Ferrandu, dok je iz primjerice susjedne Slovenije stigao samo jedan gost – neumorni Igor Prassel, direktor Animateke i programski savjetnik našeg Animafesta. Sve to još je jedna potvrda kako za budućnost hrvatskog kratkog filma – nema straha.

    © Dean Kotiga, FILMOVI.hr, 29. veljače 2012.

Piše:

Dean
Kotiga

kritike i eseji